Srijeda, JANUARY 17, 2018
tekstovi_logo

Posljednji dani života Allahovog Miljenika


muhammed

Piše se godina 11. od kada je hidžra učinjena. Jedanest godina od kada su stanovnici Medine ugostili Allahova vjerovjesnika, jedanest godina kao je Medina postala blagoslovljena. To je godina koja budi sjećanje kod ashaba, koja traži njihovu suzu, godina koja se ne zaboravlja do Sunjega dana. Od te godine ništa nije isto, sve se promjenilo najjači sjaj koji je dunjaluk vidio je utihn’o.

Godina koju će zemlja Medinska pamtiti, koju će drveće i kamenje pamtiti zbog koje će sve živo u suzu utonuti. A ona je godina kada se ovaj svijet rastao sa najvećim čovjekom, najboljim čovjekom koji je na njega stao, s Muhammedom, neka je na njega salavat i selam.  Sada ćemo se  vratiti među zadnje dane Allahova poslanika, aljehi sselam, i vidjet ćemo kako je njegova čista duša napustila njegovo čisto tijelo. Allahovom voljom poslan je Muhammed, alejhisselam, kao milost svim svjetovima, kao kruna poslanstva, kao pečat Allahovih obraćanja ljudima preko poslanika.

Njegov život se mijenja s njegovom četrdesetom godinom kada prima od Allaha objavu.  Njegova misija je trajala dvadeset i tri godine , od kojih je posljednih deset proveo u Medini gdje je i preselio na Allahu draži svijet. Allahov vjerovjesnik je u nekoliko prilika nagovjestio svoju smrt, pa je tako jedan od najupečatljivih događaja bio i onaj  s Mu`azom b. Džebelom. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ispraćao Mu’aza b. Džebela, radijallahu ‘anhu, za Jemen. Išao je pored njegove jahalice na kojoj je Mu’az jahao, te ga je savjetovao kako će postupiti kada  dođe u Jemen i tako su išli dok nisu izašli iz Medine a potom mu je rekao: “O Mu’aze! Možda se više poslije ove godine nećemo vidjeti! I možda naiđeš nekad pored moga mesdžida i moga kabura…“ Zaplakao je Mu’az radi ovih Poslanikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi i znao je njihovo pravo značenje. Mu`az se rastavio tog momenta s Poslanikom, alejhisselam, i nikada ga više nije vidio.

Ali pravi svima jasni dokaz o brzoj Poslanikovoj smrti je bio govor Allahov na oproštajnom hadžu kada je na Arefatu objavljeno: «Danas sam vam vašu vjeru usavršio i Svoju blagodat prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.« (El-Maide, 3.) Poslanička misija je gotova, dostavljena je uzvišena istina, došlo je do nas ,svjedočimo Allahov poslaniče, kao što su ashabi svjedočili na Arefatu. Nakon oprsnog hadža Vjerovjesnik se vraća u Medinu, gdje će nakon kratkog vremena njegova čista duša napustiti njegovo tijelo. Bolest  Allahova poslanika je počela početkom mjeseca rebiul evvela, i postajala je sve težom i težom.

Allahov poslanik nije imao snage da izađe među ashabe da im bude imam u namazima, Medinom se osjetio miris tuge zbog poslanikove bolesti. Niko nije vjerovao da će doći dan kada će Milost svim svjetovima napustiti ovaj dunjaluk. Poslanikova ljubav prema Aiši, radijallahu anha, se ogleda i u njegovim posljednim danima kada je tražio da svoju bolest preboli kod nje u njenoj kući. Svakim danom je bolest postajala jača i njegova bolest nije bila bolest običnog čovjeka, to je bolest Vjerovjesnika, koja je dva puta teža nego kod običnih ljudi.

Allahova poslanika je u mihrabu zamjenio Ebu Bekr po Poslanikovom naređenju. Posljedni put kada je Poslanik sjedio na minberu rekao je: “Da sam među ljudima htio uzeti nerazdvojnog prijatelja, sigurno bih uzeo Ebu Bekra.“ To je bilo zadnji put da se Poslanik družio s ashabima, a to je bila srijeda, 7. dan rebiul evvela. Koja je tuga tog dana ušla u srca ashaba, kada je Poslanik zadnji put sjeo na njegov minber.

Četvrtak je, 8. dan rebiul evvela, bolest je sve teža, a tuga kod ashaba sve veća. Tog dana je Poslanik klanjao ashabima kao imam sabah, podne, ikindiju, akšam, a kada je Bilal proučio ezan za jaciju Poslanik nije mogao da izađe da predvodi ashabe. Posipali bi ga vodom pa bi se digo, pa opet pao, Ja resulallah, Uistinu, ti ćeš biti mrtav, i uistinu, oni će biti mrtvac( Kur`an).  A svaki puti kada bi došao sebi pitao je: „ Jesu li klanjali?“, i svaki put kada bi došao sebi isto bi pitao, sve dok nije shvatio da ne može klanjati kao imam. Pa je rekao neka Ebu Bekr klanja ashabima. To su teške riječi Poslaniku, Aiši koja je tu, Ebu Bekru i svima. Kada se to čulo među ashabima samo veća je tuga nastala među njima,  gdje je onaj koji je bio njihov vođa, uzor, onaj s kim su prošli sve muke i patnje, onaj koji je sjedio s njima poslije namaza, onaj koji ih je izveo na put istine iz tame, onaj zbog kojeg bi svaki od njih dao svoj život, imetak i sve,tuga je postajala obilježjem Medine. Sljedeći dan Poslanik ne izlazi iz kuće Aišine, ne izlazi da drži hutbu na dan džume.

Sljedeći dan ili u nedjelju Poslanik je osjetiio olakšanje i dvojica ashaba su mu pomogli da izađe na podne namaz, ali ashabi su već klanjali, a Ebu Bekr je bio imam. Kada je Poslanik ušao u džamiju radost se proširila džamijom, svjetlost je je sinula iz lica ashaba, bolesti je došao kraj. Poslanik je stao ispred Ebu Bekra i bio njegov imam, a Ebu Bekr je bio imam ashabima, i tako je namaz završen. Tog momenta nije bilo ljepšeg namaza ashabima, jer su se nadali da je bolesti kraj i da se Poslanik opravlja. Medinom se radost proširila, vesela vijest da je bolesti došao kraj. Ali ta radost je kratko trajala već na ikindiji Poslanik nije mogao izaći iz sobe Aiše.

Ovo su zadnji dani Poslanika. Bolest je još jača. U nedjelju Poslanik je podjelio sve što je imao od dunjaluka, jer znao je da je kraj blizu i susret s Allahom je uskoro. Završava se nedjelja. Počinje ponedjeljak. Počinje dan koji će usmrtiti Medinu, dan zbog kojeg je sve živo u Medini zaplakalo, dan kada je kamenje, drveće u tugu palo. Zadnji dan. Zadnji dan najboljeg čovjeka koji je hodio zemljom. Tog dana su ashabi klanjali sabah, a Ebu Bekr je bio njihov imam, a Vjerovjesnik je u svojoj postelji. Ne može da izađe da ih predvodi. Koji je tada bio osjećaj kod ashaba, kod Ebu Bekra koji je stao na mjesto Resulullaha, zar se to može opistai riječim!? Posalnik je  skupio snage i pogledao ashabe kroz proz Aišine sobe. Ashabi su ugledali Poslanika i mislili su da mu je bolje i da će izaži da ih predvodi, ali on im je išaretio da nastave s namazom. Pogledao je svoje drugove posljedni put, skupio je posljednju snagu da ih pogleda, jer nije mogao otići sa dunjaluka a da ne pogleda one koji su ga pomogli na putu istine, koje je učinio braćom, muslimanima.

To je 12. rebiul evvel jedaneste godine po hidžri, dan koji niko neće zaboraviti, dan koji historija pamti, dan kada je posljedni put viđeno lice Poslanika. Izašlo je sunce, približavalo se vrijeme duha namaza. Poslanik je pozvao njegovo porodicu da dođu kod njega, prva je došla Fatima, pa su došli Hasan i Husejn, njegova dva voljena unuka zbog kojih se nije digao sa sedžde dok se oni igrali na njegovim leđima, njegove žene. Kada se približavalo vrijeme rastanka duše i tijela Poslanika, Aiša je uzela njegovu glavu u njeno naručje. To je Allahov poslanik u smrtim časovima.

U tom momentu je u sobu ušao Abdurrahman, njen brat, koji je imao misvak kod sebe, Poslanik je pogledao prema misvaku, a Aiša mu reče: „Allahov poslaniče kao da želiš misvak?“, on joj je išaretio glavom da želi. On je uzela misvak i nakvasila ga u njenim ustima i s njim čistila njegove zube. Posljednje što su njegova čista usta okusila to je bio misvak što ga je Ašia nakvasila u njenim ustima. Bol je postala jača, a Aiša bi kvasila njegovo časno čelo, a on bi govorio: Nema drugog boga sem Allaha, zaista smrt ima posebne muke. U vremenu duha namaza Allah je uzeo dušu Allahovu poslaniku, Muhammedu, alejhisselam. A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!(El-fedžr,27-30)

Tako je čista duša napustila čisto tijelo. Sve je završeno. Prenio je poruku, upotpunio je svoju misiju. Vijest se brzo proširila Medinom, potresla je ashabe, nevjerica je uhvatila ashabe da je Poslanik napustio ovaj svijet. Omer je prijetio da će osjeći glavu oneome ko kaže da je Poslanik umro. Ebu Bekr kada je čuo vijest o Poslanikovoj smrti brzo se otišao do Aišine sobe i zatekao je kako plače, prišao je Poslaniku i otrkio ga, poljubio ga u čelo i rekao: „Iskupio bih te svojim ocem i majkom, Allah ti neće sastaviti između dvije smrti, umro si smrću koja ti je propisana.” Ebu Bekr izlazi među ashabe, i svi očekuju šta će on reći, a on je rekao: “Ljudi, ko je obožavao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neka zna da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, preselio, a ko je obožavao Allaha, pa Allah vječno živi i nikad ne umire.” A zatim je proučio ajet iz Kur`ana: “Muhammed je samo Poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.”( Ali ‘Imran, 144) Ovako je završilo najslavnije poglavlje ljudske historije.

Ovako je bio život Muhammeda b. Abdullaha, Allahova poslanika i vjerovjesnika, alejhi selam, koji je preselio na bolji svijet 12. Rebiul evvela 11. Godine po hidžri u 63. godini života. Sjeti se Allahova poslanika i svojom dušom budi svjedok svih zbivanja njegovih. Neka je salavat i selam na Muhammeda, sina Abdullaha, Allahova miljenika i vjerovjesnika.

Priredio: Bekir Rovčanin

preuzeto sa www.akos.ba

____________________________________________

U Nastavku pogledajte predavanje o zadnjim trenutcima Allahvog Poslanika salallahu alejhi ve sellem

JavaScript is disabled!
To display this content, you need a JavaScript capable browser.




Add this page to your favorite Social Bookmarking websites
Reddit! Del.icio.us! Mixx! Free and Open Source Software News Google! Live! Facebook! StumbleUpon! TwitThis Joomla Free PHP
Share

BUDIMO PRIJATELJI

SIRA

POSJETITE MINBER.BA