Srijeda, DECEMBER 12, 2018
tekstovi_logo


naukaStudenti u?e,  kako u naoj domovini BiH, tako i irom svijeta, da su evropski kr?anski nau?nici jedini i isklju?ivi autori nau?nog napretka, a da je islam religija koja potiskuje svaki vid dobra i sputava ljudski um. Tuno je konstatovati da je ovakav trend samo produena ruka davnih (i nikada prekinutih) krstakih tenji Zapada, stereotipa i duboko ukorijenjene mrnje i borbe protiv svjetla islama. Stoga ne treba da nas ?udi to je nau?ni rad islamskih nau?nika na Zapadu rijetko priznat. Zapadni nau?nik Morowitz ovaj fenomen opisuje kao crnu rupu historije, navode?i da se renesansa kao ptica Feniks podigla iz pepela u kojem je tinjala cijeli milenij od klasi?nog doba Gr?ke i Rima. (H. J. Morowitz, Historys Black Hole, Hospital Practice (May 1992), str. 2531) Ovo je samo mit i jasna obmana javnosti kojom se prua iskrivljena slika stvarnih historijskih ?injenica, s ciljem marginalizacije i kra?e rada i truda islamske uleme i nau?nika. Uprkos tome, odre?eni broj istaknutih zapadnih histori?ara i nau?nih istraiva?a (kao to su John Williams, E. A. Myers, Max Meyerhof, Phillip K. Hitti, George Sarton, M. Ullman, E.G. Brown i Savage Smith) u potpunosti su priznali ulogu koju su muslimanski srednjovjekovni nau?nici odigrali ne samo na polju o?uvanja znanja prijanjih generacija, ve? i daju?i vlastiti originalni doprinos nauci.

Islam je vjera koju danas okruuju brojne predrasude i stereotipi. Jedan od najve?ih islamskih u?enjaka imam afija, rahimehullah, rekao je: ?ovjek je neprijatelj onoga to ne poznaje. Postoji veliki broj, pa ?ak i visoko obrazovanih ljudi koji prema islamu gaje jedan veoma negativan stav, optere?en predrasudama i neprovjerenim informacijama. Glavni razlozi za to vezani su za neznanje i duboko ukorijenje stereotipe: nepoznavanje izvora islamskog u?enja (Kurana i sunneta), nepoznavanje autenti?ne prolosti muslimana, irenje dezinformacija putem medija, te neprimjereni postupci nekih muslimana koji se koriste radi generalne osude islama kao sistema ivota. Od svih pobrojanih razloga, u nastavku ?u pokuati rasvijetliti jedan koji mu?i mnoge umove kako na Zapadu, tako i kod nas: Da li su islam i islamska civilizacija zbilja nazadni ili su ?ovje?anstvu dali neka od najve?ih nau?nih i drutvenih dostignu?a?

Zato se zaboravlja doprinos muslimana nauci?

Pojedini histori?ari definiraju civilizaciju kao drutveni sistem koji pomae ?ovjeku da pove?a svoj kulturno-obrazovni u?inak. Svaka civilizacija sastoji se od ?etiri glavna elementa: ekonomskih prihoda, politi?kih ure?enja, moralnih obi?aja te usavravanja nauke i umjetnosti. Historija civilizacije datira od samog postanka ?ovjeka i ona je neprekinuta nit koju jedan civiliziran narod predaje narodu koji dolazi poslije njega. Ono po ?emu se jedna civilizacija razlikuje od druge jeste ?vrsto?a temelja na kojima je zasnovana, tragu koji je ostavila i op?enitom dobru koje je doprinijela ?ovje?anstvu svojim nastankom. to je civilizacija univerzalnija u svojoj poruci, humanija u svojoj tenji, moralnija u svojim pogledima i realnija u principima, to je due pam?ena u historiji, trajnija u vremenu i zaslunija da bude po?a?ena.

Ukoliko spomenute kriterije primijenimo na islamsku civilizaciju i njen doprinos ?ovje?anstvu, vidjet ?emo da joj po mnogim aspektima nema premca u historiji ljudskog roda. alosno je da historija napretka nauke u Evropi i SAD-u (iz ovih ili onih razloga) ciljano zanemaruje rad i doprinos muslimanskih nau?nika, a priznaje isklju?ivo rad gr?kih i rimskih nau?nika. O periodu procvata islama na Zapadu se malo govori, a u udbenicima i studijama historije pravi se pauza sve do po?etka tzv. renesanse poslije 1500. godine. ?ak je i laiku jasno da se drutveni, politi?ki i nau?ni razvoj tokom perioda sjaja islamske civilizacije namjerno zaobilazi.

Studenti u?e,  kako u naoj domovini BiH, tako i irom svijeta, da su evropski kr?anski nau?nici jedini i isklju?ivi autori nau?nog napretka, a da je islam religija koja potiskuje svaki vid dobra i sputava ljudski um. Tuno je konstatovati da je ovakav trend samo produena ruka davnih (i nikada prekinutih) krstakih tenji Zapada, stereotipa i duboko ukorijenjene mrnje i borbe protiv svjetla islama. Stoga ne treba da nas ?udi to je nau?ni rad islamskih nau?nika na Zapadu rijetko priznat. Zapadni nau?nik Morowitz ovaj fenomen opisuje kao crnu rupu historije, navode?i da se renesansa kao ptica Feniks podigla iz pepela u kojem je tinjala cijeli milenij od klasi?nog doba Gr?ke i Rima. (H. J. Morowitz, Historys Black Hole, Hospital Practice (May 1992), str. 2531) Ovo je samo mit i jasna obmana javnosti kojom se prua iskrivljena slika stvarnih historijskih ?injenica, s ciljem marginalizacije i kra?e rada i truda islamske uleme i nau?nika.

Uprkos tome, odre?eni broj istaknutih zapadnih histori?ara i nau?nih istraiva?a (kao to su John Williams, E. A. Myers, Max Meyerhof, Phillip K. Hitti, George Sarton, M. Ullman, E.G. Brown i Savage Smith) u potpunosti je priznao ulogu koju su muslimanski srednjovjekovni nau?nici odigrali ne samo na polju o?uvanja znanja prijanjih generacija, ve? i daju?i vlastiti originalni doprinos nauci. U tom smislu su hvale vrijedne rije?i nau?nika Briffaulta koji je, odgovaraju?i na neobjektivne tvrdnje da su muslimani samo kopirali znanje od Grka i Rimljana, istakao sljede?e: Nauka duguje mnogo vie arapskoj kulturi, duguje svoje postojanja arapskim nau?nicima koji su na?inili iznena?uju?a otkri?a i revolucionarne teorije. Grci su sistematizirali, generalizirali i teoretizirali, ali uporno istraivanje, akumulaciju pozitivnog znanja, podrobne nau?ne metode, detaljno i dugotrajno posmatranje i eksperimentalnu analizu Evropi su predstavili Arapi. (Robert Briffault, The Making of Humanity, (1938). Preuzeto iz: Islamic Science in the Medieval Muslim World, Pakistan, Khawarizmi, Science Society, 2001.)

?injenice svjedo?e je da je istinsku renesansu svijet doivio samo na vrhuncu islamskog napretka, od 700. 1500. h. g., kada su nau?ni i drutveni napredak dosegli svoj vrhunac. Kulturni procvat kojim se odlikuju zemlje savremenog svijeta rezultat je sukcesivnog ulaganja prije svega islamske kulture i civilizacije koja je ostavila neizbrisiv trag na historiju ?ovje?anstva i njegov progres, tako da svi narodi imaju pravo da u?estvuju u raspodjeli njihovih dobara, te da se koriste dostignu?ima njihove primjene.  Profesor T. C. Young u radu Utjecaj islamske kulture na kr?anski Zapad, kae: Ovo je samo historijski pregled koji je ovdje imao za cilj da nam ukae na veliki kulturni dug koji dugujemo islamu od onog momenta kad smo mi, kr?ani, u periodu od hiljadu godina, putovali u islamske zemlje i njihovim profesorima da kod njih u?imo umjetnost, znanosti i filozofiju ivota, a u tome se ogleda i naa klasi?na kultura koju je islam tako divno ?uvao sve dok Evropa nije bila sposobna da je po drugi put prihvati i preuzme na ?uvanje Ne?emo prekora?iti granicu pravednosti ako mu vratimo to smo mu duni sa dobitkom, ali ?emo biti pravi kr?ani ako zaboravimo uvjete razmjene i budemo dali ono to imamo iz ljubavi i zahvalnosti za u?injeno nam dobro.

Ovakav stav bio je jedan od osnovnih podsticaja za prijedlog koji je usvojila Generalna konferencija UNESCO-a na svom Dvanaestom zasjedanju (novembra 1962. godine) trae?i da Egipatska nacionalna komisija UNESCO-a preuzme zadatak prou?avanja utjecaja arapsko-islamske kulture na evropsku renesansu.

Pozdravljaju?i ovaj prijedlog, spomenuta komisija pozvala je grupu egipatskih eksperata iz raznih oblasti duhovnog stvaralatva: knjievnosti, nauke, filozofije, umjetnosti i drugih da predloe projektni program za ovo prou?avanje i tok njegovog ostvarenja. Komisija je postavila osnovni projektni zadatak koji je bio isklju?ivo nau?ne prirode i trebao je da obuhvati neke najnovije strane odnosa izme?u arapsko-islamske i evropske kulture od po?etka renesanse, u intervalu koji traje od 12. do 16. stolje?a, da se vidi ta govore nau?na svjedo?anstva o onim podru?jima evropske misli koja su bila u spomenutom periodu pod neposrednim utjecajem arapsko-islamske kulture i misli.

Moemo re?i da su to pionirski koraci ka ponovnom vra?anju i potvrdi doprinosa islama ?ovje?anstvu, kojima se pokuava reafirmirati pozitivna slika o islamu i muslimanima. U tom smislu potrebno je i da se muslimani vie angauju, te da putem medija (printanih i elektronskih) pronose glas o ljepoti svoje vjere i njenim nenadmanim posebnostima, o ljepoti njenih u?enja i sjaju njenih dometa, i o velikanima islamske historije i njihovim ivotima.

Posebnosti islamske civilizacije

?esto je uzrok zapadnih predrasuda prema islamu proizvod nerazumijevanja islamskog pogleda na ivot. Stoga je potrebno podsjetiti se i na posebnosti islamske civilizacije koje je odvajaju i isti?u nad svim ostalima, a u sklopu govora o zaboravljenom muslimanskom doprinosu nauci:

Islamska civilizacija zasnovana je na monoteizmu tevhidu

Islamska civilizacija zasnovana je na ?istom monoteizmu, te je prva globalna civilizacija koja proklamira jedinstvo Boga koji nema sudruga u Svojoj vladavini. On je Jedini koji se oboava i kome se obra?a: Samo Tebe oboavamo i samo od Tebe pomo? traimo. On je Onaj koji uzdie i pokorava, koji daje i prua, te nema nita na nebesima niti na Zemlji, a da nije Njemu podre?eno i da nije Njemu pristupa?no. Ovakvo duboko poimanje monoteizma imalo je veliki utjecaj na izgradnju ?ovjeka i osloba?anje naroda od nepravde vladara, plemi?a, utjecajnih ljudi i svetenstva. Ono je, tako?er, imalo utjecaja na ispravljanje odnosa izme?u vlasti i naroda, te na usmjeravanje ljudi ka jedinome Bogu koji je sve stvorio, Gospodaru svih svjetova.

Ova ubje?enja ostavila su dubok trag na islamsku civilizaciju, i po njima se ona odlikuje nad svim prethodnim i narednim civilizacijama jer u svom u?enju ne sadri bilo koji vid politeizma (irka), njegovih obi?aja, filozofije vjerovanja, vladavine, umjetnosti i knjievnosti. Ovo je tajna zato je islamska civilizacija okrenula le?a prijevodu Ilijade i gr?koj idolopokloni?koj poeziji i zato islamska kultura nije pridavala panju vajarstvu i slikarstvu. Suprotno tome, ona je pridavala panju umjetnosti rezbarenja, klesanja i ukraavanja zgrada. Ova specifi?nost (vjerovanje u jednog i jedinog Boga) obiljeila je sve temelje i sisteme islamske civilizacije, kao to su specifi?nost njene misije, zakonodavstva, op?ih ciljeva, op?eg ljudskog postojanja, ivotnih sredstava i na?ina razmiljanja.

Islamska civilizacija je civilizacija nauke i odgoja

Islam je religija koja toliko vrednuje obrazovanje da se traenje znanja svrstava me?u najve?e prioritete za svakog muslimana. Islam je od samog po?etka njegovao obrazovanje i nastavlja da to ?ini i dan-danas. Arapski jezik ima tri termina za obrazovanje, koji predstavljaju razli?ite dimenzije odgojno-obrazovnog procesa u islamskoj koncepciji ivota. Naj?e?e upotrebljavana rije? za obrazovanje u formalnom smislu je tal?m, izvedena iz korijena alime (znati, biti svjestan, vidjeti, kako bi nau?ili), koji se koristi za ozna?avanje znanja koje se trai ili prenosi preko nastave i nastavnog procesa. Rije? terbijeh, izvedena od korijena reba (pove?ati, rasti), podrazumijeva stanje duhovnog i eti?kog odgoja. Ted?b (biti kulturan, prefinjen, dobro vaspitan) sugerira razvoj osobe s lijepim drutvenim ponaanjem u skladu s islamskim moralnim na?elima.

Prema Attasu, pojam tedib, ako se pravilno razumije i tuma?i, predstavlja precizniji pojam za islamsko obrazovanje, a ne pojmovi talim i terbijeh, jer je cilj islamskog obrazovanja formiranje odgojenog i obrazovanog ?ovjeka: Dobar ?ovjek je onaj koji je iskreno svjestan svoje odgovornosti prema jedinom Bogu, ?ovjek koji razumije i ispunjava svoje obaveze prema sebi i drugima u drutvu na pravi?an na?in, koji neprestano tei usavravanju svakog aspekta sebe prema savrenom ?ovjeku adaba. (Wan Mohd Nor Wan Daud, Syed Muhammad Naquib Al-Attas obrazovna filozofija i praksa, Tugra, Sarajevo, 2010., str. 163)

Obrazovanje se u kontekstu islama posmatra kao proces koji uklju?uje cjelovitu osobu, uklju?uju?i i racionalne, duhovne i drutvene dimenzije ?ovjeka. Kao to je navedo Attas, sveobuhvatan i integriran pristup obrazovanju u islamu usmjeren je prema uravnoteenom rastu ukupne li?nosti kroz obuku ?ovjekovog duha, intelekta, racionalnog bi?a, osje?aja i tjelesnih osjetila tako da je vjera utkana u cjelinu li?nosti. (Ibid., str. 161.)

U islamskim obrazovnim teorijama, znanje se stje?e kako bi se aktualizirale i usavrile sve dimenzije ljudskog bi?a. Iz islamske perspektive najvii i najkorisniji model savrenstva jest li?nost Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a cilj islamskog odgoja jeste da ljudi mogu ivjeti kao to je on ivio, tj. slijede?i njegovu praksu. Obrazovanje u islamu je dvojako: stjecanje intelektualnog znanja (kroz primjenu razuma i logike) i razvoj duhovnog znanja (izvedeno iz Boanske Objave). Prema u?enju islama, u obrazovanju moraju biti podjednako zastupljene obje komponente. Stjecanje znanja nije samo po sebi cilj, ve? slui kao sredstvo za poticanje vie moralne i duhovne svijesti, to dovodi do vjere i dobrih djela. Mnogi muslimanski pedagozi tvrde da favoriziranje razuma na tetu spiritualnosti  ometa uravnoteeni rast li?nosti. Isklju?ivo obrazovanje samo intelektualnih kapaciteta, naprimjer, neadekvatno je u razvoju osje?aja ljubavi, dobrote, saosje?anja i nesebi?nosti, koji su duhovni ambijent i mogu biti angairane samo kroz duhovni trening.

Islamska civilizacija je civilizacija svih ljudi

Kuran je proklamirao zajedni?ko ljudsko porijeklo, bez obzira na rasu, porijeklo i dravu u ajetu: O ljudi, Mi vas od jednoga ?ovjeka i jedne ene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo, da biste se upoznavali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najvie boji. (El-Hudurat, 11)

Kada je proklamirao ovu sveop?u ljudsku jedinstvenost na polju istine, dobra i plemenitosti, Kuran je islamsku civilizaciju u?inio nizom u koji su utkane genijalnosti svih naroda iznad kojih se zavihorila islamska oslobodila?ka zastava. Svaka civilizacija mogla je da se ponosi nadareno?u sinova samo svoje nacije i svoga naroda, a jedino je islamska civilizacija mogla da se ponosi nadareno?u svakoga ko bi uzdigao njeno ime, ma iz kojeg naroda dolazio. Ebu Hanife, Malik, afija, Ahmed, Ibn Tejmijja, Suhejb er-Rumi, Selman el-Farisi, Bilal el-Habei, imam Buhari, i generacije islamskih u?enjaka i nau?nika, ljudi razli?itog porijekla, ali istog cilja, upravo su oni preko kojih je islamska civilizacija pruila ?ovje?anstvu najbolje i najzdravije ideje.

Islamska civilizacija je civilizacija moralnih na?ela i pravde

?etvrta karakteristika nae civilizacije jeste da je u svim sistemima i raznim poljima svoje djelatnosti stavila na prvo mjesto moralne principe kojih se nikada nije odrekla, niti ih je u?inila sredstvom za ostvarenje interesa drave, partije ili pojedinca. Ovi moralni principi su teoretski i prakti?no potovani u vlasti, nauci, zakonodavstvu, ratu i miru, ekonomiji, porodici i dostigli su najdalju ta?ku koju nije dostigla nijedna stara, niti nova civilizacija. Ovim je islamska civilizacija ostavila tragove zbog koji zasluuju divljenje, to je ?ini jedinstvenom me?u ostalim civilizacijama, jer je zagarantirala ?ovje?anstvu potpunu sre?u.

Moda i najistaknutija odlika islamske civilizacije jeste njen uspjeh da uspostavi dravni sistem zasnovan na principima istine i pravde, oslanjaju?i se na vjeru koja ne predstavlja smetnju dravnom napretku i civilizacijskom kontinuitetu. Naprotiv, vjera je bila jedan od najve?ih faktora dravnog napretka. Iz damija Bagdada, Damaska, Kaira i Kordobe zasijala je nauka cijelome svijetu. Islamska civilizacija je jedina koja nije odvojila vjeru od drave, prilikom ?ega se nisu desile nevolje njihovim spajanjem, kao to se desilo u Evropi tokom srednjeg vijeka. Predsjednik drave bio je dravni vo?a (halifa) i vjerski poglavar (emirul-muminin). Istina je bila iznad svega, zakonodavstvo je bilo u rukama stru?njaka, a svaka grupa nau?nika bavila se svojom strukom, ali su svi bili jednaki pred zakonom, a sva?ija vrijednost mjerila se prema bogobojaznosti i prema doprinosu koji je pruao narodu.

Kuran i sunnet kao osnova nau?nog napretka ljudskog roda

Od davnina su ljudi od prethodnih narataja naslje?ivali postoje?e nau?no znanje, razvijali ga prilago?avanjem svojim trenutnim potrebama i potom ga prenosili budu?im generacijama. Pored ove tzv. vertikalne transmisije znanja, prijenos znanja odvija se i horizontalno s jednog mjesta ili kulture na drugu putem stalne razmjene ideja. Sve nau?no i tehnoloki napredne civilizacije morale su pro?i kroz tri sljede?e faze: naslje?ivanje znanja, njegovo unapre?ivanje kroz nau?ni rad i doprinos, te daljnje prenoenje. Imaju?i ovo na umu, potrebno je naglasiti da istinsku vrijednost islamskog doprinosa nauci treba posmatrati u svjetlu promjene koju je ?ovje?anstvo doivjelo nakon objave Kurana.

James Burke u svojoj knjizi The Day the Universe Changed Dan kada se Univerzum promijenio (Back Bay Books, London 1995.) tvrdi da je odnos ?ovjeka prema prirodi prije objave Kurana bio sveden ili na strah ili na divljenje i oboavanje. Boija stvorenja koja su kod ljudi izazivala osje?aj straha, poput zmija i sli?nih ivotinja, bila su, neuzubillah, oboavana kako bi se otklonila potencijalna opasnost od njih, a tako?er su oboavani korisni predmeti  iz prirode (voda, vatra, Sunce, Mjesec) te ivotinje (krave, ma?ke, mievi).

S druge strane, Kuran je ljudima naredio da ne oboavaju prirodu ili Boija stvorenja, nego da se pokore i zahvaljuju svome Stvoritelju. Tevhid istinski monoteizam, oslobodio je ljudski razum iz okova irka i tame praznovjerja i naveo ga da traga za Allahovim znakovima u svemiru i da iz toga izvla?i lekcije radi njihove kasnije analize i usavravanja. Upravo se ovdje ogleda veliki zna?aj islama za cijeli ljudski rod, a na osnovu kojeg je potrebno upore?ivati i muslimanski doprinos nauci u odnosu na druge nacije.

Jasno vidimo da su upravo islam i vjerovanje u jedinog Allaha omogu?ili sav nau?ni i tehnoloki sjaj dananje civilizacije, a bez kojeg bi ljudski rod bio ponien i zarobljen.

Zahvaljuju?i kuranskom i sunnetskom imperativu o vanosti stjecanja znanja, muslimanski su nau?nici prvi u historiji po?eli koristiti logi?ko-empirijsku metodologiju i dokazali da ne postoji sukob izme?u nauke i Objave. Alvi i Douglass (Karima Alvi i Susan Douglass, Science and Religion: The Inseperable Traditions, Manuscript, 1995., str. 9), identificirali su pet glavnih razloga ovog stvarala?kog, plodonosnog razvoja islamske nauke:

?  neizmjerno potovanje koje islam daje nau?nom radu,

?  obilna podrka vladara i dobrostoje?ih pojedinaca u?enjacima,

?  spremnost muslimana da razmijene svoje ideje s drugima,

? ?injenica da je arapski jezik postao sredstvo razmjene ideja diljem muslimanskog svijeta,

?  preciznost i ta?nost kao preduvjeti za izvravanje islamskih obaveza.

Kao zaklju?ak moemo ista?i da da su sjaj (ali i pad) islamske civilizacije usko vezani za (ne)primjenu islama u ivotu kako pojedinca, tako i drutva. Islam, kao univerzalni model ivota, nudi izlaz iz svake situacije, ali da bi lijek bio efektan, potrebno je i da se redovno i pravilno primjenjuje. Nije dovoljno da se vezivanje za izvore islama (Kuran i sunnet) svede samo na puko citiranje, ve? je potrebno ulaganje napora i truda za primjenu islamskih na?ela u praksi. Uzvieni Allah kae: Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaa, pa ho?ete li se opametiti? (El-Enbija, 10)



Add this page to your favorite Social Bookmarking websites
Reddit! Del.icio.us! Mixx! Free and Open Source Software News Google! Live! Facebook! StumbleUpon! TwitThis Joomla Free PHP
Share

BUDIMO PRIJATELJI

KUR'AN I NAUKA

POSJETITE MINBER.BA