Subota, NOVEMBER 25, 2017
tekstovi_logo

Zašto se prešućuje muslimanski doprinos nauci?


naukaStudenti uče,  kako u našoj domovini BiH, tako i širom svijeta, da su evropski kršćanski naučnici jedini i isključivi autori naučnog napretka, a da je islam religija koja potiskuje svaki vid dobra i sputava ljudski um. Tužno je konstatovati da je ovakav trend samo produžena ruka davnih (i nikada prekinutih) krstaških težnji Zapada, stereotipa i duboko ukorijenjene mržnje i borbe protiv svjetla islama. Stoga ne treba da nas čudi što je naučni rad islamskih naučnika na Zapadu rijetko priznat. Zapadni naučnik Morowitz ovaj fenomen opisuje kao “crnu rupu historije”, navodeći da se renesansa kao “ptica Feniks” podigla iz pepela u kojem je tinjala cijeli milenij od “klasičnog doba Grčke i Rima”. (H. J. Morowitz, History’s Black Hole, Hospital Practice (May 1992), str. 25–31) Ovo je samo mit i jasna obmana javnosti kojom se pruža iskrivljena slika stvarnih historijskih činjenica, s ciljem marginalizacije i krađe rada i truda islamske uleme i naučnika. Uprkos tome, određeni broj istaknutih zapadnih historičara i naučnih istraživača (kao što su John Williams, E. A. Myers, Max Meyerhof, Phillip K. Hitti, George Sarton, M. Ullman, E.G. Brown i Savage Smith) u potpunosti su priznali ulogu koju su muslimanski srednjovjekovni naučnici odigrali ne samo na polju očuvanja znanja prijašnjih generacija, već i dajući vlastiti originalni doprinos nauci.

Islam je vjera koju danas okružuju brojne predrasude i stereotipi. Jedan od najvećih islamskih učenjaka imam Šafija, rahimehullah, rekao je: “Čovjek je neprijatelj onoga što ne poznaje”. Postoji veliki broj, pa čak i visoko obrazovanih ljudi koji prema islamu gaje jedan veoma negativan stav, opterećen predrasudama i neprovjerenim informacijama. Glavni razlozi za to vezani su za neznanje i duboko ukorijenje stereotipe: nepoznavanje izvora islamskog učenja (Kur’ana i sunneta), nepoznavanje autentične prošlosti muslimana, širenje dezinformacija putem medija, te neprimjereni postupci nekih muslimana koji se koriste radi generalne osude islama kao sistema života. Od svih pobrojanih razloga, u nastavku ću pokušati rasvijetliti jedan koji muči mnoge umove kako na Zapadu, tako i kod nas: Da li su islam i islamska civilizacija zbilja nazadni ili su čovječanstvu dali neka od najvećih naučnih i društvenih dostignuća?

Zašto se zaboravlja doprinos muslimana nauci?

Pojedini historičari definiraju civilizaciju kao “društveni sistem koji pomaže čovjeku da poveća svoj kulturno-obrazovni učinak”. Svaka civilizacija sastoji se od četiri glavna elementa: ekonomskih prihoda, političkih uređenja, moralnih običaja te usavršavanja nauke i umjetnosti. Historija civilizacije datira od samog postanka čovjeka i ona je neprekinuta nit koju jedan civiliziran narod predaje narodu koji dolazi poslije njega. Ono po čemu se jedna civilizacija razlikuje od druge jeste čvrstoća temelja na kojima je zasnovana, tragu koji je ostavila i općenitom dobru koje je doprinijela čovječanstvu svojim nastankom. Što je civilizacija univerzalnija u svojoj poruci, humanija u svojoj težnji, moralnija u svojim pogledima i realnija u principima, to je duže pamćena u historiji, trajnija u vremenu i zaslužnija da bude počašćena.

Ukoliko spomenute kriterije primijenimo na islamsku civilizaciju i njen doprinos čovječanstvu, vidjet ćemo da joj po mnogim aspektima nema premca u historiji ljudskog roda. Žalosno je da historija napretka nauke u Evropi i SAD-u (iz ovih ili onih razloga) ciljano zanemaruje rad i doprinos muslimanskih naučnika, a priznaje isključivo rad grčkih i rimskih naučnika. O periodu procvata islama na Zapadu se malo govori, a u udžbenicima i studijama historije pravi se pauza sve do početka tzv. renesanse – poslije 1500. godine. Čak je i laiku jasno da se društveni, politički i naučni razvoj tokom perioda sjaja islamske civilizacije namjerno zaobilazi.

Studenti uče,  kako u našoj domovini BiH, tako i širom svijeta, da su evropski kršćanski naučnici jedini i isključivi autori naučnog napretka, a da je islam religija koja potiskuje svaki vid dobra i sputava ljudski um. Tužno je konstatovati da je ovakav trend samo produžena ruka davnih (i nikada prekinutih) krstaških težnji Zapada, stereotipa i duboko ukorijenjene mržnje i borbe protiv svjetla islama. Stoga ne treba da nas čudi što je naučni rad islamskih naučnika na Zapadu rijetko priznat. Zapadni naučnik Morowitz ovaj fenomen opisuje kao “crnu rupu historije”, navodeći da se renesansa kao “ptica Feniks” podigla iz pepela u kojem je tinjala cijeli milenij od “klasičnog doba Grčke i Rima”. (H. J. Morowitz, History’s Black Hole, Hospital Practice (May 1992), str. 25–31) Ovo je samo mit i jasna obmana javnosti kojom se pruža iskrivljena slika stvarnih historijskih činjenica, s ciljem marginalizacije i krađe rada i truda islamske uleme i naučnika.

Uprkos tome, određeni broj istaknutih zapadnih historičara i naučnih istraživača (kao što su John Williams, E. A. Myers, Max Meyerhof, Phillip K. Hitti, George Sarton, M. Ullman, E.G. Brown i Savage Smith) u potpunosti je priznao ulogu koju su muslimanski srednjovjekovni naučnici odigrali ne samo na polju očuvanja znanja prijašnjih generacija, već i dajući vlastiti originalni doprinos nauci. U tom smislu su hvale vrijedne riječi naučnika Briffaulta koji je, odgovarajući na neobjektivne tvrdnje da su muslimani samo “kopirali” znanje od Grka i Rimljana, istakao sljedeće: “Nauka duguje mnogo više arapskoj kulturi, duguje svoje postojanja arapskim naučnicima koji su načinili iznenađujuća otkrića i revolucionarne teorije. Grci su sistematizirali, generalizirali i teoretizirali, ali uporno istraživanje, akumulaciju pozitivnog znanja, podrobne naučne metode, detaljno i dugotrajno posmatranje i eksperimentalnu analizu Evropi su predstavili Arapi.” (Robert Briffault, The Making of Humanity, (1938). Preuzeto iz: Islamic Science in the Medieval Muslim World, Pakistan, Khawarizmi, Science Society, 2001.)

Činjenice svjedoče je da je istinsku “renesansu” svijet doživio samo na vrhuncu islamskog napretka, od 700. – 1500. h. g., kada su naučni i društveni napredak dosegli svoj vrhunac. Kulturni procvat kojim se odlikuju zemlje savremenog svijeta rezultat je sukcesivnog ulaganja prije svega islamske kulture i civilizacije koja je ostavila neizbrisiv trag na historiju čovječanstva i njegov progres, tako da svi narodi imaju pravo da učestvuju u raspodjeli njihovih dobara, te da se koriste dostignućima njihove primjene.  Profesor T. C. Young u radu “Utjecaj islamske kulture na kršćanski Zapad”, kaže: “Ovo je samo historijski pregled koji je ovdje imao za cilj da nam ukaže na veliki kulturni dug koji dugujemo islamu od onog momenta kad smo mi, kršćani, u periodu od hiljadu godina, putovali u islamske zemlje i njihovim profesorima da kod njih učimo umjetnost, znanosti i filozofiju života, a u tome se ogleda i naša klasična kultura koju je islam tako divno čuvao sve dok Evropa nije bila sposobna da je po drugi put prihvati i preuzme na čuvanje… Nećemo prekoračiti granicu pravednosti ako mu vratimo što smo mu dužni sa dobitkom, ali ćemo biti pravi kršćani ako zaboravimo uvjete razmjene i budemo dali ono što imamo iz ljubavi i zahvalnosti za učinjeno nam dobro.”

Ovakav stav bio je jedan od osnovnih podsticaja za prijedlog koji je usvojila Generalna konferencija UNESCO-a na svom Dvanaestom zasjedanju (novembra 1962. godine) tražeći da Egipatska nacionalna komisija UNESCO-a preuzme zadatak proučavanja utjecaja arapsko-islamske kulture na evropsku renesansu.

Pozdravljajući ovaj prijedlog, spomenuta komisija pozvala je grupu egipatskih eksperata iz raznih oblasti duhovnog stvaralaštva: književnosti, nauke, filozofije, umjetnosti i drugih da predlože projektni program za ovo proučavanje i tok njegovog ostvarenja. Komisija je postavila osnovni projektni zadatak koji je bio isključivo naučne prirode i trebao je da obuhvati neke najnovije strane odnosa između arapsko-islamske i evropske kulture od početka renesanse, u intervalu koji traje od 12. do 16. stoljeća, da se vidi šta govore naučna svjedočanstva o onim područjima evropske misli koja su bila u spomenutom periodu pod neposrednim utjecajem arapsko-islamske kulture i misli.

Možemo reći da su to pionirski koraci ka ponovnom vraćanju i potvrdi doprinosa islama čovječanstvu, kojima se pokušava reafirmirati pozitivna slika o islamu i muslimanima. U tom smislu potrebno je i da se muslimani više angažuju, te da putem medija (printanih i elektronskih) pronose glas o ljepoti svoje vjere i njenim nenadmašnim posebnostima, o ljepoti njenih učenja i sjaju njenih dometa, i o velikanima islamske historije i njihovim životima.

Posebnosti islamske civilizacije

Često je uzrok zapadnih predrasuda prema islamu proizvod nerazumijevanja islamskog pogleda na život. Stoga je potrebno podsjetiti se i na posebnosti islamske civilizacije koje je odvajaju i ističu nad svim ostalima, a u sklopu govora o zaboravljenom muslimanskom doprinosu nauci:

Islamska civilizacija zasnovana je na monoteizmu – tevhidu

Islamska civilizacija zasnovana je na čistom monoteizmu, te je prva globalna civilizacija koja proklamira jedinstvo Boga koji nema sudruga u Svojoj vladavini. On je Jedini koji se obožava i kome se obraća: “Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo”. On je Onaj koji uzdiže i pokorava, koji daje i pruža, te nema ništa na nebesima niti na Zemlji, a da nije Njemu podređeno i da nije Njemu pristupačno. Ovakvo duboko poimanje monoteizma imalo je veliki utjecaj na izgradnju čovjeka i oslobađanje naroda od nepravde vladara, plemića, utjecajnih ljudi i sveštenstva. Ono je, također, imalo utjecaja na ispravljanje odnosa između vlasti i naroda, te na usmjeravanje ljudi ka jedinome Bogu koji je sve stvorio, Gospodaru svih svjetova.

Ova ubjeđenja ostavila su dubok trag na islamsku civilizaciju, i po njima se ona odlikuje nad svim prethodnim i narednim civilizacijama jer u svom učenju ne sadrži bilo koji vid politeizma (širka), njegovih običaja, filozofije vjerovanja, vladavine, umjetnosti i književnosti. Ovo je tajna zašto je islamska civilizacija okrenula leđa prijevodu “Ilijade” i grčkoj idolopokloničkoj poeziji i zašto islamska kultura nije pridavala pažnju vajarstvu i slikarstvu. Suprotno tome, ona je pridavala pažnju umjetnosti rezbarenja, klesanja i ukrašavanja zgrada. Ova specifičnost (vjerovanje u jednog i jedinog Boga) obilježila je sve temelje i sisteme islamske civilizacije, kao što su specifičnost njene misije, zakonodavstva, općih ciljeva, općeg ljudskog postojanja, životnih sredstava i načina razmišljanja.

Islamska civilizacija je civilizacija nauke i odgoja

Islam je religija koja toliko vrednuje obrazovanje da se traženje znanja svrstava među najveće prioritete za svakog muslimana. Islam je od samog početka njegovao obrazovanje i nastavlja da to čini i dan-danas. Arapski jezik ima tri termina za obrazovanje, koji predstavljaju različite dimenzije odgojno-obrazovnog procesa u islamskoj koncepciji života. Najčešće upotrebljavana riječ za obrazovanje u formalnom smislu je ta‘līm, izvedena iz korijena ‘alime (znati, biti svjestan, vidjeti, kako bi naučili), koji se koristi za označavanje znanja koje se traži ili prenosi preko nastave i nastavnog procesa. Riječ terbijeh, izvedena od korijena reba (povećati, rasti), podrazumijeva stanje duhovnog i etičkog odgoja. Te’dīb (biti kulturan, prefinjen, dobro vaspitan) sugerira razvoj osobe s lijepim društvenim ponašanjem u skladu s islamskim moralnim načelima.

Prema Attasu, pojam te’dib, ako se pravilno razumije i tumači, predstavlja precizniji pojam za islamsko obrazovanje, a ne pojmovi ta‘lim i terbijeh, jer je cilj islamskog obrazovanja formiranje odgojenog i obrazovanog čovjeka: “Dobar čovjek je onaj koji je iskreno svjestan svoje odgovornosti prema jedinom Bogu, čovjek koji razumije i ispunjava svoje obaveze prema sebi i drugima u društvu na pravičan način, koji neprestano teži usavršavanju svakog aspekta sebe prema savršenom čovjeku adaba.” (Wan Mohd Nor Wan Daud, Syed Muhammad Naquib Al-Attas – obrazovna filozofija i praksa, Tugra, Sarajevo, 2010., str. 163)

Obrazovanje se u kontekstu islama posmatra kao proces koji uključuje cjelovitu osobu, uključujući i racionalne, duhovne i društvene dimenzije čovjeka. Kao što je navedo Attas, sveobuhvatan i integriran pristup obrazovanju u islamu usmjeren je prema “uravnoteženom rastu ukupne ličnosti… kroz obuku čovjekovog duha, intelekta, racionalnog bića, osjećaja i tjelesnih osjetila… tako da je vjera utkana u cjelinu ličnosti”. (Ibid., str. 161.)

U islamskim obrazovnim teorijama, znanje se stječe kako bi se aktualizirale i usavršile sve dimenzije ljudskog bića. Iz islamske perspektive najviši i najkorisniji model savršenstva jest ličnost Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a cilj islamskog odgoja jeste da ljudi mogu živjeti kao što je on živio, tj. slijedeći njegovu praksu. Obrazovanje u islamu je dvojako: stjecanje intelektualnog znanja (kroz primjenu razuma i logike) i razvoj duhovnog znanja (izvedeno iz Božanske Objave). Prema učenju islama, u obrazovanju moraju biti podjednako zastupljene obje komponente. Stjecanje znanja nije samo po sebi cilj, već služi kao sredstvo za poticanje više moralne i duhovne svijesti, što dovodi do vjere i dobrih djela. Mnogi muslimanski pedagozi tvrde da favoriziranje razuma na štetu spiritualnosti  ometa uravnoteženi rast ličnosti. Isključivo obrazovanje samo intelektualnih kapaciteta, naprimjer, neadekvatno je u razvoju osjećaja ljubavi, dobrote, saosjećanja i nesebičnosti, koji su duhovni ambijent i mogu biti angažirane samo kroz duhovni trening.

Islamska civilizacija je civilizacija svih ljudi

Kur’an je proklamirao zajedničko ljudsko porijeklo, bez obzira na rasu, porijeklo i državu u ajetu: “O ljudi, Mi vas od jednoga čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo, da biste se upoznavali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.” (El-Hudžurat, 11)

Kada je proklamirao ovu sveopću ljudsku jedinstvenost na polju istine, dobra i plemenitosti, Kur’an je islamsku civilizaciju učinio nizom u koji su utkane genijalnosti svih naroda iznad kojih se zavihorila islamska oslobodilačka zastava. Svaka civilizacija mogla je da se ponosi nadarenošću sinova samo svoje nacije i svoga naroda, a jedino je islamska civilizacija mogla da se ponosi nadarenošću svakoga ko bi uzdigao njeno ime, ma iz kojeg naroda dolazio. Ebu Hanife, Malik, Šafija, Ahmed, Ibn Tejmijja, Suhejb er-Rumi, Selman el-Farisi, Bilal el-Habeši, imam Buhari, i generacije islamskih učenjaka i naučnika, ljudi različitog porijekla, ali istog cilja, upravo su oni preko kojih je islamska civilizacija pružila čovječanstvu najbolje i najzdravije ideje.

Islamska civilizacija je civilizacija moralnih načela i pravde

Četvrta karakteristika naše civilizacije jeste da je u svim sistemima i raznim poljima svoje djelatnosti stavila na prvo mjesto moralne principe kojih se nikada nije odrekla, niti ih je učinila sredstvom za ostvarenje interesa države, partije ili pojedinca. Ovi moralni principi su teoretski i praktično poštovani u vlasti, nauci, zakonodavstvu, ratu i miru, ekonomiji, porodici i dostigli su najdalju tačku koju nije dostigla nijedna stara, niti nova civilizacija. Ovim je islamska civilizacija ostavila tragove zbog koji zaslužuju divljenje, što je čini jedinstvenom među ostalim civilizacijama, jer je zagarantirala čovječanstvu potpunu sreću.

Možda i najistaknutija odlika islamske civilizacije jeste njen uspjeh da uspostavi državni sistem zasnovan na principima istine i pravde, oslanjajući se na vjeru koja ne predstavlja smetnju državnom napretku i civilizacijskom kontinuitetu. Naprotiv, vjera je bila jedan od najvećih faktora državnog napretka. Iz džamija Bagdada, Damaska, Kaira i Kordobe zasijala je nauka cijelome svijetu. Islamska civilizacija je jedina koja nije odvojila vjeru od države, prilikom čega se nisu desile nevolje njihovim spajanjem, kao što se desilo u Evropi tokom srednjeg vijeka. Predsjednik države bio je državni vođa (halifa) i vjerski poglavar (emirul-mu’minin). Istina je bila iznad svega, zakonodavstvo je bilo u rukama stručnjaka, a svaka grupa naučnika bavila se svojom strukom, ali su svi bili jednaki pred zakonom, a svačija vrijednost mjerila se prema bogobojaznosti i prema doprinosu koji je pružao narodu.

Kur’an i sunnet kao osnova naučnog napretka ljudskog roda

Od davnina su ljudi od prethodnih naraštaja nasljeđivali postojeće naučno znanje, razvijali ga prilagođavanjem svojim trenutnim potrebama i potom ga prenosili budućim generacijama. Pored ove tzv. vertikalne transmisije znanja, prijenos znanja odvija se i horizontalno – s jednog mjesta ili kulture na drugu putem stalne razmjene ideja. Sve naučno i tehnološki napredne civilizacije morale su proći kroz tri sljedeće faze: nasljeđivanje znanja, njegovo unapređivanje kroz naučni rad i doprinos, te daljnje prenošenje. Imajući ovo na umu, potrebno je naglasiti da istinsku vrijednost islamskog doprinosa nauci treba posmatrati u svjetlu promjene koju je čovječanstvo doživjelo nakon objave Kur’ana.

James Burke u svojoj knjizi The Day the Universe Changed – Dan kada se Univerzum promijenio (Back Bay Books, London 1995.) tvrdi da je odnos čovjeka prema prirodi prije objave Kur’ana bio sveden ili na strah ili na divljenje i obožavanje. Božija stvorenja koja su kod ljudi izazivala osjećaj straha, poput zmija i sličnih životinja, bila su, neuzubillah, obožavana kako bi se otklonila potencijalna opasnost od njih, a također su obožavani korisni predmeti  iz prirode (voda, vatra, Sunce, Mjesec) te životinje (krave, mačke, miševi).

S druge strane, Kur’an je ljudima naredio da ne obožavaju prirodu ili Božija stvorenja, nego da se pokore i zahvaljuju svome Stvoritelju. Tevhid – istinski monoteizam, oslobodio je ljudski razum iz okova širka i tame praznovjerja i naveo ga da traga za Allahovim znakovima u svemiru i da iz toga izvlači lekcije radi njihove kasnije analize i usavršavanja. Upravo se ovdje ogleda veliki značaj islama za cijeli ljudski rod, a na osnovu kojeg je potrebno upoređivati i muslimanski doprinos nauci u odnosu na druge nacije.

Jasno vidimo da su upravo islam i vjerovanje u jedinog Allaha omogućili sav naučni i tehnološki sjaj današnje civilizacije, a bez kojeg bi ljudski rod bio ponižen i zarobljen.

Zahvaljujući kur’anskom i sunnetskom imperativu o važnosti stjecanja znanja, muslimanski su naučnici prvi u historiji počeli koristiti logičko-empirijsku metodologiju i dokazali da ne postoji sukob između nauke i Objave. Alvi i Douglass (Karima Alvi i Susan Douglass, Science and Religion: The Inseperable Traditions, Manuscript, 1995., str. 9), identificirali su pet glavnih razloga ovog stvaralačkog, plodonosnog razvoja islamske nauke:

●  neizmjerno poštovanje koje islam daje naučnom radu,

●  obilna podrška vladara i dobrostojećih pojedinaca učenjacima,

●  spremnost muslimana da razmijene svoje ideje s drugima,

● činjenica da je arapski jezik postao sredstvo razmjene ideja diljem muslimanskog svijeta,

●  preciznost i tačnost kao preduvjeti za izvršavanje islamskih obaveza.

Kao zaključak možemo istaći da da su sjaj (ali i pad) islamske civilizacije usko vezani za (ne)primjenu islama u životu kako pojedinca, tako i društva. Islam, kao univerzalni model života, nudi izlaz iz svake situacije, ali da bi lijek bio efektan, potrebno je i da se redovno i pravilno primjenjuje. Nije dovoljno da se vezivanje za izvore islama (Kur’an i sunnet) svede samo na puko citiranje, već je potrebno ulaganje napora i truda za primjenu islamskih načela u praksi. Uzvišeni Allah kaže: “Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa hoćete li se opametiti?” (El-Enbija, 10)



Add this page to your favorite Social Bookmarking websites
Reddit! Del.icio.us! Mixx! Free and Open Source Software News Google! Live! Facebook! StumbleUpon! TwitThis Joomla Free PHP
Share

BUDIMO PRIJATELJI

KUR'AN I NAUKA

POSJETITE MINBER.BA