Dok je jahao prema Medini, srce mu je jo� uvijek bilo ustreptalo, puno uzburkanih osje?anja. Poslanikov glas iz sna od prije nekoliko no?i jo� je je?ao u njegovim u�ima i odjekivao mu u grudima; i ponavljao se, kao �um vode. ��ta je to s tobom, Bilale�, govorio je glas, njegov glas, s jasnim izgovorom svakoga slova. �Zar si me zaboravio, Bilale!� Za�to mi te nema u posjetu?!�

Glas je u njemu pobudio sve �to je godinama dr�ao prigu�enim u sebi. O�ivio je brojne trenutke provedene s voljenim Poslanikom, i u njemu ubio �elju da razgovara sa bilo kim drugim. Zato se odmah dao na put i krenuo prema Medini, da posjeti Poslanika. Jahao je u ti�ini, zaustavljaju?i se tek ponekad, da se �ivotinja odmori i predahne.

Uspomene su bile sve �ivlje i �ivlje, nahr?ale su sa svih strana i javljale se u sve �ivljim bojama. Sjetio se kako je me?u prvima primio islam, kako ga je Ebu Bekr oslobodio ropstva i u?inio ga slobodnim ?ovjekom� Sjetio se kako ga je do?ekao Poslanik, na nogama, kao da je bio princ, kako ga je privio uzase i potap�ao po ple?ima, kako je u tim trenucima bio ponosan, kao nikad prije, kako je zadivljeno gledao u lice Odabranikovo i kroz suze upijao svaku njegovu crtu�

Sjetio se kad mu je Poslanik prvi put rekao: �Hajde, Bilale, prou?i nam ezan, obraduj nas namazom!� Pred njim se otvori taj prizor: stoji on na zidu i izgovara sna�no: Allahu ekber, Allahu ekber.. Te rije?i prvi put odjekuju Medinom i njega obuzima naro?ito osje?anje. Njegov glas �iri se uokolo, ispunjava ?itav predio, a sa svih strana prilaze ljudi, mu�karci i �ene, odazivaju se njegovom pozivu i hrle prema d�amiji. On, Bilal ibn Rebbah, doju?era�nji crni rob, porijeklom iz Abesinije, sada izvr�ava Poslanikovu zapovijed i njegovu zovu svi se odazivaju� On, Bilal, Poslanikov je mujezin!

    �Bilale�, upitao ga je Poslanik kada se vratio sa svog mirad�a, �kad mi je pokazan D�ennet, ja sam te vidio tamo � reci mi ?ime si to zaslu�io?!�     �Eh, Poslani?e�, odgovarao je on, snebivaju?i se. �Ako nisam time �to nikada nisam uzeo abdest, a da nisam klanjao i dva rekata namaza, onda ne znam ?ime sam zaslu�io!�

    Opet se osmjehnu u sebi i lice mu prekri stid, ba� kao i onda.

Uspomene su nadirale sve sna�nije, poput bujice, i huktale u njemu. Do?e i on?, te�ka, i vidje sebe: stoji pred Poslanikovim mrtvim tijelom, gleda ga i ne mo�e odvojiti svoj pogled od njega. �Kako si divan i veli?anstven, i u �ivotu i u smrti!�, govori mu srce, opra�taju?i se od onog kome se odazvao iskreno i u potpunosti.

Izi�ao je iz odaje, misle?i da se tuga ?itavog svijeta slila u njegovo srce! Kad je do�lo vrijeme namaza, izi�ao je i opet zau?io: Allahu ekber, Allahu ekber!, ali kad je trebao izgovoriti: E�hedu enne Muhammeden resulullah, dah ga je izdao i glas mu utihnuo� U toj ti�ini ?uo je samo jecaje ljudi oko sebe. Nakon tog ezana srce se zareklo: vi�e nikada ne?u prou?iti ezan! Ja, Bilal ibn Rebah, samo sam Poslanikov mujezin!

*****

I�ao je prema Medini tiho, sam samcat, nji�u?i se na devinim le?ima poput sasu�ene biljke. Tek u rijetkim trenucima zapa�ao je da mu je ko�ulja na prsima sva natopljena suzama.

Sje?ao se kako se, nakon Poslanikove d�enaze, uklju?io u muslimansku vojsku i s njom krenuo prema Siriji. Nije mogao podnijeti da u Poslanikovom gradu bude bez Poslanika, da prolazi istim onim putevima kojima je prolazio sa njim, da gleda ista ona mjesta� �elio je oti?i daleko, boriti se da se Poslanikovom u?enju oslobodi put do ljudskih srca i i�?ekivati trenutak kad ?e se, tamo sa druge strane, opet susresti sa njim!

�ivio je tiho, sa svojim uspomenama. Srce se nije moglo radovati ni?emu drugom. Njegova �ena Hinda po�tivala je njegovu samo?u, i sama �ivjela tiho.

Samo je jo� jednom prou?io ezan: u Jerusalemu, prvoj Poslanikovoj kibli, kad je s halifom Omerom u�ao u taj grad. Nije osje?ao da time iznevjerava svoje srce, ono na �ta se ono bilo zareklo.

*****

Kad je pred sobom ugledao Medinu, zastao je i gledao, glasno jecaju?i. Deset godina je bilo pro�lo, deset godina nije bio u njezinoj blizini. A eto tu, u njenim njedrima, le�i Poslanik.

Koliko je samo ezana podario tom gradu! Koliko je divnih trenutaka proveo s Poslanikom i njegovim ashabima! Ni sam ne zna kako je do�ao do d�amije. Sjahao je, uzeo abdest, i klanjao dva rekata, a onda pri�ao Poslanikovom mezaru.

�Es-selamu alejkum, Poslani?e� Voljeni moj!�

Stajao je pognute glave, a jecaji su bili sve glasniji. Suze su dugo natapale zemlju dok se sje?ao �ivota sa Allahovim Poslanikom, njegovih rije?i, pogleda i postupaka.

*****

Utom se ne?ija ruka spusti na njegovo rame. Podi�e glavu i pogleda: pred njim stajahu Hasan i Husejn, unuci Poslanikovi.

�Jesi li ti to, Bilale?�, pitao je Hasan, koji je veoma sli?io svome djedu. �Jesi li ti, tako ti Allaha! Nismo te vidjeli tako dugo.�

Mislio je tu no? provesti tu, pored Poslanikovog mezara, dru�iti se s Poslanikom. Ali, ne mo�ede odbiti njihovu �elju da te ve?eri bude njihov gost.

Kad su, pred sabah, po�li u d�amiju oni ga zamoli�e da on prou?i ezan. I njegovo srce se opet odazva. Ispe se gore i Medinom se jo� jednom prolomi njegov sna�ni glas: Allahu ekber, Allahu ekber�

Odjekivalo je na sve strane, zalazilo u sve pore grada, prolazilo kroz zidove ku?a.

Mnogi prepozna�e taj glas i hitro krenu�e prema d�amiji. Glas je u njima budio uspomene, o�ivljavao vrijeme koje bija�e pro�lo.

- Allahu ekber, Allahu ekber! � Medinom je odzvanjao Bilalov glas i ?itav grad dizao na noge. Jo� su se samo ?uli koraci i tiho jecanje ljudi. Svi su �urili da vide Bilala ibn Rebaha, Poslanikovog mujezina, koji je u?io svoj zadnji ezan.

Mr. Mustafa ef. Prlja?a

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites