ÄŒetvrtak, MARCH 28, 2024
tekstovi_logo

el-Endelusi


Radnja se doga?a u Španiji nakon kona?nog progona muslimana sa njihovih vjekovnih ognjišta). U to vrijeme bio sam mali i nisam razumio ništa od onoga što se u tajnosti doga?alo u našoj ku?i, ali sam ?esto zatjecao svog oca, Allah mu se smilovao, uznemirenog, požutjelog u licu. Kada god bih se vratio iz škole, recitovao bih mu sve što sam tog dana zapamtio iz Svetog pisma i upoznao bih ga sa lekcijama koje sam nau?io iz španskog jezika.

Nakon što bi me saslušao, povla?io bi se u svoju sobu, koja se nalazila na kraju ku?e, i nikome nije dozvoljavao da se približi njenim vratima. U svojoj sobi ostajao je dugo, satima, i ne znam šta je radio unutra. Zatim bi izašao zacrvenjelih o?iju, kao da je dugo plakao. Nakon toga, danima bi me gledao sa žaloš?u i tugom, i kada bi zaustio da nešto progovori, barem mi se tako ?inilo, a ja stao željno o?ekuju?i šta ?e mi re?i, on bi se tada okrenuo i otišao bez ijedne rije?i. Moja majka me svaki dan ispra?ala u školu, tužna, pla?nih o?iju, ljube?i me sa ?ežnjom i toplinom, i ne bi me se mogla zasititi, pa bi me zvala, i po drugi put poljubila, i ne bi se od mene razdvajala osim pla?u?i, tako da sam cijeli dan osje?ao toplinu njenih suza na svom obrazu. ?udio sam se njenom pla?u, i nisam mogao uop?e pojmiti zašto stalno pla?e. Kada bih se vratio iz škole, ona bi me do?ekala žalosna i sa ?ežnjom, kao da sam bio odsutan od nje deset godina.

?esto sam zatjecao svoje roditelje kako se udaljavaju od mene i govore nešto šapatom na jeziku koji nije španski, koji nisam znao ni razumio. Kada bih im se približio, prekinuli bi govor, i promijenili bi ga, te bi po?eli govoriti španskim jezikom. ?udio sam se, i patio, i u sebi razne misli gajio, ?ak sam mislio da nisam njihov sin, da su me našli na putu, pa bi me mu?io bol, te bih otišao u ?ošak ku?e, izolovan, i gorko plakao. Taj period mog djetinjstva bio je protkan duševnim bolima, što je dovelo do toga da se razlikujem od druge djece svog uzrasta, tako da sa svojim vršnjacima nisam u?estvovao u njihovoj igri i zabavi, ve? sam se udaljavao od njih i na osamljenim mjestima znao sam sjediti dugo sam, obujmuju?i glavu rukama, udubljuju?i se u razmišljanje, pokušavaju?i na?i rješenje ovih problema... sve dok me sve?enik ne bi povukao za rukav košulje da idem na molitvu u crkvu.

Jedanput je moja majka rodila, i kada je mom ocu saop?ila radosnu vijest da je dobio sina, prelijepog dje?aka, on se nije obradovao i na njegovom licu nije se ukazao ni najmanji smiješak radosti. Sav skrhan, s patnjom koja se ocrtavala na njegovom licu, tromo vuku?i noge, otišao je sve?eniku i pozvao ga da krsti njegovo dijete. Kada je sve?enik došao da obavio krštenje, otac je išao iza njegovih le?a, pognute glave, a lice su mu preplavljali znakovi tuge, agonije, ubijaju?eg o?aja, sve dok ne bi došao sa njim do ku?e, i ušao kod moje majke... Tada sam vidio njeno lice kako dobija zastrašuju?u boju, a o?i joj prikovanog pogleda dok daje sve?eniku dijete, uplašena, oprezna... Zatim bi zatvorila o?i, i izgarala bi u objašnjenju ovih pojava, pove?avaju?i još više moju bol.


Jedne no?i dok su na ulicama Granade proslavljali Uskrs, a Granada bila preplavljena parfemima i svjetlima, i Alhambra (najveli?anstvenija džamija koja je u to doba sagra?ena u Andaluziji)sijala od svije?a i svjetala, a raspe?e sijalo na njenim balkonima i minaretima, pozvao me je moj otac u dubini no?i, dok su svi uku?ani spavali, te me je poveo u svoju sobu, šute?i, u svoj sveti kutak. Srce mi je po?elo žestoko kucati, i zbunio sam se, potom sabrao i bio strpljiv, i kada me je uveo u sobu, dobro je zatvorio vrata, i otišao tražiti svjetiljku. Ostao sam stoje?i u tami nekoliko trenutaka, koji su mi bili duži od godina, zatim sam upalio malu svjetiljku koja je tamo bila, pa sam se okrenuo oko sebe i vidio da je soba prazna, u njoj nije bilo ni?ega što sam o?ekivao da ?u vidjeti, nikakvih ?uda, ništa osim tepiha i knjige na rafi i sablje oka?ene o zid. Otac mi je rekao da sjednem na tepih i šute?i me posmatrao ?udnim pogledima, koji su, uz no?nu tišinu i strah zbog sobe u koju me uveo, izazivali dodatni strah, te sam osjetio kao da sam se odvojio od ovog svijeta, koji sam ostavio iza ovih vrata, i da sam se premjestio u drugi svijet, nisam mogao da opišem šta osje?am... Tada je moj otac obuhvatio svojim rukama moje ruke, nježno i samilosno, te mi je rekao tihim glasom:
- O sin?i?u moj, ti si sada u desetoj godini svog života, i postao si ?ovjek, pa ?u ti otkriti jednu tajnu, koju sam tako dugo krio od tebe, pa da li je možeš ?uvati u svojim prsima, i sakriti i od svoje majke, porodice, drugova i svih ljudi? Doista samo jedan tvoj išaret ka ovoj tajni može da izloži tvoga oca kazni dželata, ljudi iz inkvizicije.
Kada sam ?uo rije? inkvizicija, zadrhtao sam od vrha glave do dna svojih stopala. Istina je da sam bio mali, ali sam znao šta je inkvizicija, i vidio sam njene žrtve svakog dana, kada sam išao u školu i natrag, kako su ljudi razapeti na krst ili spaljeni, ili žene obješene dok ne umru, ili im rasje?ene utrobe, pa sam zašutio i nisam odgovorio. Otac mi opet re?e:

-Šta ti je, što ne odgovaraš!? Da li možeš da kriješ ono što ?u ti re?i?
-Da - rekoh.
- Da kriješ ?ak i od svoje majke i tebi najbližih ljudi? - upita opet otac.
-Da - rekoh.

Tada mi otac re?e: ''Pri?i bliže i dobro slušaj, jer ja ne mogu da podignem svoj glas. Bojim se da i zidovi imaju uši, da me ?uju pa da me prijave inkviziciji, pa da me živog spale...''
Približio sam mu se i rekao mu: ''Ja dobro slušam, o babice moj.''
Zatim on pokaza na knjigu koja se nalazila na rafi, i re?e: ''Da li znaš ovu knjigu, sinak moj?'' Rekao sam: ''Ne.''
''Ovo je Allahova Knjiga'', re?e otac.
Upitah: ''Sveta knjiga sa kojom je došao Isus, sin Božiji?''
Otac se zbuni i re?e: ''Ne, nikako! Ovo je Kur'an, koji je objavio Allah, Jedan Jedini, Koji nema druga i Koji je uto?ište svemu, Onaj koji nije rodio i ro?en nije i niko Mu ravan nije, najboljem od svojih stvorenja i vo?i Njegovih poslanika, našem miljeniku Muhammedu ibn Abdullahu, vjerovjesniku Arapinu, neka je mir i blagoslov na njega.''

Otvoriše mi se o?i od uzbu?enja, i nisam mogao ništa razumjeti.
Potom otac re?e: ''Ovo je knjiga islama, islama sa kojim je Allah poslao Muhammeda svim ljudima... pa se pojavio tamo, iza mora i pustinja... u pustinji dalekoj i suhoj... u Mekki, u narodu beduinskom, razjedinjenom, mnogoboža?kom, koji nisu znali za pravu vjeru, pa ih je uputio ka tevhidu, i dao im jedinstvo, snagu, znanje i civilizaciju, pa su izašli da osvajaju istok i zapad, dok nisu stigli do ovog poluostrva, do Španije, a njen kralj bio je silnik i arogantan, a njegova vlada nasilni?ka i tiranska, a njen narod potla?en i siromašan, neprosvije?en i zaostao. Ubili su kralja tiranina, oborili nasilni?ku vlast, i zavladali Španijom i uspostavili pravdu me?u ljudima, i lijepo se prema njima ophodili, i osigurali im živote i imetke, te su u njoj ostali 800 godina, i u njoj su napravili najnaprednije i najljepše gradove svijeta. Da, sin?i?u moj, mi smo Arapi muslimani...''

Nisam imao vlast nad svojim jezikom od uzbu?enja, ?u?enja i straha, pa sam mu povikao: ''Šta?! Mi?! Arapi muslimani?!'' Otac re?e: ''Da, sin?i?u moj, ovo je tajna koju ti prepuštam... Da... Mi... Mi smo vlasnici ovih gradova... mi smo napravili ove zamke, koji su bili naši, pa su postali naših neprijatelja... mi smo podigli ove minarete na kojima se ?uo glas mujezina, pa je po?elo na njima zvoniti zvono... mi smo izgradili ove džamije, u kojima su klanjali muslimani poredani u saffove pred Allahom, a ispred njih njihovi imami, u?e?i u mihrabima Allahovu Knjigu, pa su to postale crkve u kojima su sve?enici i monasi, koji recitiraju Indžil... Da, sinak moj, mi smo Arapi muslimani, ostavili smo trag na svakom mjestu u Španiji, i ispod svakog otvora u zemlji njenoj ostaci su nekog od naših predaka, ili nekog od naših šehida. Da... mi smo napravili ove gradove, mi smo izgradili ove mostove, mi smo utrli ove puteve, mi smo iskopali ove kanale i mi smo posadili ovo drve?e... Ali prije ?etrdeset godina... Da li slušaš? Prije ?etrdeset godina, prevaren je jadni kralj, Ebu Abdullah Mla?i, posljednji od naših kraljeva u ovim gradovima, obe?anjima Španaca i ugovorima sa njima, pa im je predao klju?eve Granade, i dozvolio im prostore svog naroda, i grobove svojih predaka, pa je otišao na Zapad, da tamo umre sam, usamljen, kao besku?nik i bjegunac. A oni su nam obe?ali slobodu, pravdu i nezavisnost. Ali, kada su zavladali, prekršili su sve svoje ugovore, pa su osnovali inkviziciju i prisilili nas na krš?anstvo, i jako nas pritiskali na ostavimo svoj jezik, uzeli su našu djecu, da ih oni odgoje u krš?anstvu. To je ta tajna koja je oli?ena u našem skrivanja našeg ibadeta, našoj tuzi zbog ponižavanja naše vjere na svakom koraku i tuzi zbog ispaštanja naše djece. ?etrdeset godina, sin?i?u moj, a mi smo strpljivi nad ovom kaznom, koju ne podnosi ni kamenje, stijena, ?ekamo olakšanje od Allaha, ne o?ajavamo, jer je o?ajanje u našoj vjeri zabranjeno, vjeri snage, sabura i borbe. Ovo je ta tajna, o sin?i?u moj, pa je sakrij, i znaj da život tvog oca visi o tvojim usnama, a ja se, tako mi Allaha, ne bojim smrti, niti mrzim susret sa Allahom, ve? volim da ostanem živ dok te ne pou?im tvom jeziku i vjeri, pa te izbavim iz tmina nevjerstva u svjetlost imana. Idi sada u svoju postelju, sinak moj...


******************

Poslije toga, kada god bih vidio balkone Alhambre ili minarete Granade, uhvatila bi me snažna trzavica, i osjetio bih kako ?ežnja i tuga, mržnja i ljubav preplavljaju moje srce, i tokom tih dugih sati razmišljanja, ?esto sam zaboravio i na sebe i na prostor i vrijeme u kojem živim, a kada bih se prenuo, zatekao bih sebe kako kružim oko Alhambre, kako joj se obra?am i kako je korim. Govorio bih:
''O Alhambra... O voljena i krasna, zar si zaboravila svoje graditelje, i svoje vlasnike, one koji su te nahranili dušama i srcima svojim, i napojili te krvlju i suzama svojim, pa si zaboravila njihovo obe?anje i odbila njihovu ljubav? Zar si zaboravila kraljeve lovce, one koji su kružili tvojim hodnicima, naslanjali se na tvoje stubove, i koji su te preplavili... Ono što želiš od slave i veli?anstva, sjaja i ljepote, pa oni su ponosni i plemeniti, oni koji, ako govore svijet šuti, a ako narede, odgovorilo bi vrijeme. Zar si se navikla na zvona poslije ezana? Zar si zadovoljna monasima poslije imama?''

Zatim bih se pobojao da me ne ?uju neki sve?enici inkvizicije, pa bih pohitao ku?i, da nau?im još jedan ders arapskog koji mi je držao moj otac. Kao da ga sada vidim kako mi nare?uje da mu napišem strano slovo, pa bi on napisao njegov ekvivalent na arapskom, i govorio: ''Ovo su naša slova'', i kako me podu?ava njihovom izgovoru i pisanju, a zatim mi drži predavanje o vjeri, podu?ava me abdestu i namazu dok stojim iza njega i klanjamo tajno, u ovoj sobi punoj bojazni. A strah da ne pogriješim pa da otkrijem tajnu nikako se nije odvajao od njega, pa bi me iskušavao govore?i mojoj majci da me pita:
''?emu te je nau?io tvoj otac?'' ''Ni?emu'', rekao bih, a ona bi rekla: ''Ja znam ?emu te pou?ava, pa ne krij to od mene.'' ''On me doista ni?emu ne pou?ava'', rekao bih.
Kada sam usavršio arapski, i razumio Kur'an, i znao pravila vjere, upoznao me je sa svojim bratom u ime Allaha, pa bismo se nas trojica sastavljali da ibadetimo i u?imo Kur'an.

******************

Nedugo nakon toga, inkvizicija je poja?ala mu?enje ostatka Arapa, tako da ne bi prolazio dan u kojem ne bismo vidjeli dvadesetericu ili tridesetericu razapete na krst ili žive spaljene, kako ih kažnjavaju najgorom i najstrašnijom kaznom, pa bi im otpadali nokti, a oni to gledali svojim o?ima, pa bi ih napajali vodom dok im ne bi nestalo daha, zatim bi im pritiskali noge i bokove vatrom, pa bi im kidali prste i sipali klju?alu vodu u usta, i bi?evali ih dok im meso ne otpadne.

To je trajalo dugo vremena, pa mi jednoga dana re?e otac: ''Sin?i?u moj, ja doista osje?am da mi se smrtni ?as primakao, i da ?u pasti kao šehid od njihovih ruku, pa ?e mi možda Allaha podariti Džennet, te da tako ostvarim veli?anstvenu pobjedu. Ja više nemam svrhu na ovom svijetu pošto sam te izvadio iz tmine nevjerstva, i prenio ti najve?i emanet, onaj pod ?ijim teretom skoro da padnem, pa kada me zadesi smrt, ti se pokoravaj ovom svom amidži, i ne suprotstavljaj mu se ni u ?emu.''

*****************

Prolazili su dani i u jednoj mra?noj no?i, jednoj od zadnjih no?i u mjesecu, pozvao me moj amidža i naredio mi da idem sa njim, jer nam je Allah olakšao put bjekstva ka zapadnoj obali, gradu muslimana, pa sam rekao: ''A moja majka i otac?''
Tada me amidža jako povukao za ruke i strogo rekao: ''Zar ti otac nije naredio da mi se pokoravaš?''
Ušutio sam i krenuo sa njim, mali, prisiljen, dok se nismo udaljili od grada i okružila nas no?, te mi on re?e: ''Strpi se, sinak... jer Allah je propisao tvojim roditeljima sre?u, na rukama inkvizicije...''

****************
Stigao je dje?ak u zapadnu zemlju, i od njega je nastao alim, pisac, gospodin, Muhammed ibn Abdurrefi' el-Endelusi, i Allah je ummetu dao korist od njega i njegovih djela...

Prevedeno iz knjige Šejha Ali Tantavija, ''El-kasasu minet-tarih'' / "Pri?e iz historije", str. 46., Darul-Minare, Džidda, 1996.



Add this page to your favorite Social Bookmarking websites
Reddit! Del.icio.us! Mixx! Free and Open Source Software News Google! Live! Facebook! StumbleUpon! TwitThis Joomla Free PHP
Share

BUDIMO PRIJATELJI

VELIKANI UMMETA

POSJETITE MINBER.BA