Petak, SEPTEMBER 22, 2017
tekstovi_logo

Kad se srce probudi


Moj kolega je, za razliku od mene, znao znakove smrti, koji su na ovj dvojici bili očiti, tako da nije prestao da ih nagovara da izgovore šehadet. Ja sam sve to posmatrao bez glasa, ne vjerujući svojim očima. Živio sam sa roditeljima u vremenu kada sam pohađao osnovnu školu. Odrastao sam u zdravoj okolini sa dovama majke kada god bih se vraćao kasno kući. Moje uši su već navikle na glas oca dok bi dugo klanjao noćni namaz. Uvijek sam se čudio dužini njegova namaza, a posebno dok bi ga obavljao u dugim i hladnim zimskim noćima.

Govorio bih u sebi čudeći se:

"Šta mu daje strpljenje? Svaki dan ovako! Zaista čudno!" U to vrijeme nisam znao da je noćni namaz odmor za mu'mina i da je to namaz odabranih, koji ostavljaju svoje postelje kako bi se molili svome Gospodaru. Nakon vojne škole, koju sam završio, već sam računao da sam odrastao čovjek. Sa mojim odrastanjem, rasla je i moja udaljenost od Allaha, dž.š., uprkos svim savjetima koje sam do tada stalno slušao. Postavljen sam u službu u drugom gradu, koji je bio dosta udaljen od moga, ali poznanstvo sa kolegama, koji su se školovali sa mnom, a sada i radili, umanjilo je osjećaj usamljenosti u meni. Više nisam slušao učenje Kur'ana, niti glas majke kako me budi na namaz. Postao sam usamljenik koji živi daleko od porodičnog okruženja na koje sam navikao.

Moj posao je bio u okviru službe za nadzor puteva i periferije grada. Radio sam na održavanju sigurnosti i nadzora na putevima, a posao je obuhvatao i pružanje pomoći onima koji je trebaju. Posao nije bio jednoličan, tako da sam ga obavljao sa ozbiljnošću i poletom. Međutim, to razdoblje moga života je bilo veoma uzburkano zbog mnogo slobodnog vremena, a malo znanja o vjeri, koje bi me sprečavalo da radim stvari nepojmljive za vjernika. Nisam nalazio nikoga da me pomogne u mojoj vjeri, tako da su čak i stvari suprotne vjeri za mene bile ispravne. Tome nisu pomagali ni prizori koje sam često viđao kao posljedice saobraćajnih nesreća, sa mnoštvom ranjenih i poginulih.

Međutim, jedan dan je bio poseban. U toku rutinskog obilaska, moj kolega i ja stali smo na parkingu auto-puta. Odjednom smo čuli snažan zvuk sudara. Okrenusmo se i vidjesmo dvije izobličene gomile lima, koje su do maloprije bili automobili. Sudar je bio veoma težak, jer su automobili došli iz suprotnih smjerova. Potrčali smo na mjesto nesreće, kako bismo izvukli povrijeđene. Sudar je bio toliko strašan da nema riječi koje bi ga opisale. U jednom automobilu smo pronašli dva muškarca u teškom stanju. Izvukli smo ih iz automobila i položili smo ih na zemlju. Požurili smo do drugog automobila, ali je već bilo kasno, jer je vozač umro prije našeg dolaska. Vratismo se do ove dvojice, koji su bili na rubu smrti. Moj kolega ih poče nagovarati da kažu šehadet: "Recite: "La ilahe illallah... La ilahe illallah...", međutim, oni počeše da pjevaju. Stao sam zaprepašten od prizora koji sam posmatrao. Moj kolega je, za razliku od mene, znao znakove smrti, koji su na ovoj dvojici bili očiti, tako da nije prestao da ih nagovara da izgovore šehadet. Ja sam sve to posmatrao bez glasa, ne vjerujući svojim očima. Nikada u životu nisam vidio sličan prizor, niti sam vidio ljude da umiru na ovakav način. Moj kolega je i dalje pokušavao da ih nagovori da kažu šehadet, ali su oni uprkos njemu nastavili da pjevaju. Njegov trud je bio uzalud. Polahko su se glasovi stišavali. Ubrzo umuknu jedan, a nedugo zatim i drugi.

Potpuna tišina. Napustili su dunjaluk. Ponijeli smo ih do našeg automobila. Neko vrijeme smo se vozili u potpunoj tišini. Moj kolega prekinu tišinu, spominjući mi smrt i napuštanje ovog svijeta. Čovjekov život se završava ili sa dobrom ili sa zlom, i taj kraj ukazuje na djela koja je čovjek većinom činio na dunjaluku. Spomenuo mi je mnoge priče koje se prenose u islamskim knjigama, a sve to je upotpunjavala činjenica da iza nas leže mrtvaci. Pobojao sam se smrti, uzimajući pouku iz njegova govora. I tog dana sam klanjao namaz sa srcem punim straha. Međutim, kako su dani prolazili, postepeno sam zaboravljao taj prizor. Počeo sam se vraćati u svoje prijašnje stanje i kao da nikada nisam vidio ona dva čovjeka, niti ono šta se desilo sa njima, ali i pored moga zaborava, počeo sam zazirati od muzike i pjesama, ne poklanjajući im pažnju kao prije. Ipak je ostalo nekog traga od moga slušanja ta dva umiruća čovjeka kako pjevaju.

***

Nakon više od šest mjeseci poslije tog događaja, desila se neobična saobraćajna nesreća. Čovjek je vozio svoj automobil normalno, ali odjednom mu je pukla guma. To se desilo u jednom tunelu na domaku grada. Izašao je iz automobila i otišao do prtljažnika, kako bi uzeo rezervnu gumu i popravio kvar. U tom trenutku, neočekivano se pojavi drugi automobil i udari ga. Čovjek pade ozbiljno povrijeđen. Moj novi kolega i ja pritrčasmo i ponesosmo ga prema našem automobilu. Bio je to vrlo mlad čovjek. Iz njegovog izgleda se moglo zaključiti da je vjernik. Dok smo ga nosili, čuli smo ga kako nešto mrmlja, ali pošto smo žurili noseći ga, nismo mogli razabrati njegove riječi. Međutim, kada smo ga položili u automobil i krenuli, čuli smo jasan glas. Učio je Kur'an, divnim glasom. Subhanallah! Niko ne bi rekao da je ovaj čovjek povrijeđen. Odjeća mu je natopljena krvlju, kosti su mu polomljene i nalazio se na rubu smrti, međutim, i pred svega toga, on nastavlja učiti Kur'an prelijepim glasom. U životu nisam čuo učenje poput toga. Dok smo ga nosili, govorio sam sebi da ću ga pokušati nagovoriti da izgovori šehadet, jer sam vidio u kakvom je stanju, ali sada, ja i moj kolega prepustišmo se tom milom glasu, ne govoreći ni riječi. Osjećao sam kako mi se koža ježi od miline njegova učenja. Odjednom nastade tišina. Okrenuh se nazad i vidjeh ga kako je podigao kažiprst, svjedočeći da nema boga osim Allaha, a zatim mu glava klonu na prsa. Skočio sam do njega i dodirnuo mu ruku... srce... dah... ništa. Duša mu je napustila tijelo.

Gledajući u njega, suza mi skliznu iz oka. Okrenuo sam se kolegi i pokušavajući da sakrijem svoje suze, obavijestih ga da je mladić umro. Moj kolega zaplaka, a i ja više nisam mogao zaustaviti suze. Atmosfera u automobilu posta veoma tužna.

Kada smo došli u bolnicu, svakome koga bi sreli ispričali smo mladićevu priču. Uticaj te priče je bio očit, što se vidjelo u očima mnogih. Jedan čovjek je, nakon što je čuo šta se desilo, otišao do mladića i poljubio ga u čelo. Mnogi su odlučili da sačekaju, kako bi saznali kada će se klanjati dženaza, kako bi mogli da prisustvuju. Jedan bolnički službenik je nazvao kuću preminulog. Sa druge strane se javi njegov brat. Rekao je o njemu: "Svakog ponedjeljka je išao u posjetu svojoj nani na selo... Pomagao je udovice, jetime i siromahe... Čitavo selo ga je poznavalo, jer im je donosio islamske knjige i kasete... Njegov automobil je uvijek bio pun riže i šećera, koje je dijelio potrebnima... Nije zaboravljao ni slatkiše, kojim bi razveseljavao djecu, mnogi su ga odgovarali od toga, spominjući daljinu puta... Ali on bi im odgovarao da se od dugog puta okoristi učenjem i ponavljanjem Kur'ana, slušanjem kaseta sa islamskim predavanjima, a i da za svaki korak koji načini, očekuje nagradu kod Allaha.”

Sutradan je mesdžid bio prepun. Klanjao sam mu dženazu sa ostalim muslimanima. Nakon dženaze, prenesosmo ga na ramenima do mezarja i spustismo ga u kabur. Okrenuli su njegovo lice Kibli... U ime Allaha i u miletu Allahova Poslanika. Počeli smo bacati na njega zemlju. Imam reče: "Tražite učvršćenje za svoga brata, jer ga sada ispituju... Suočio se sa prvim danom Ahireta.” A ja, kao da sam se suočio sa prvim danom dunjaluka. Pokajao sam se za ono što sam prije činio i nadam se da će mi Allah oprostiti ono što je bilo. Molim Ga da me učvrsti na pokornosti i da moj život završi dobrim. Molim Ga da učini moj kabur, kao i kabur svakog muslimana, baštom od džennetskih bašči.

Kaže Aiša, r.a.: "Poslanik, s.a.v.s., bi često govorio: "O Ti Koji okrećeš srca, učvrsti moje srce u pokornosti Tebi." (A u rivajetu: "Učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri.")



Add this page to your favorite Social Bookmarking websites
Reddit! Del.icio.us! Mixx! Free and Open Source Software News Google! Live! Facebook! StumbleUpon! TwitThis Joomla Free PHP
Share

BUDIMO PRIJATELJI

POUKE I PORUKE