Nedjelja, OCTOBER 22, 2017
tekstovi_logo

NAGRAĐIVANJE ZA UČENJE KUR'ANA


 Dr. hfz. Fadil Fazlić  - Tekst obajvljen u Takvim-u 2006, str 75-85.

Širenjem islama u našim krajevima, otpočela je tradicija učenja Kur'ana u raznim prilikama, što je vremenom rezultiralo pojavom i uvođenjem raznih običaja koji su kod nas prenošeni s generacije na generaciju sve do današnjih dana. Ovi običaji, prije svega, vezani su za učenje hatmi, mevluda, tevhida, liječenja Kur'anom, učenja na kaburu nakon preseljenja na Ahiret, zijareti kaburu i sl. Bez pretenzija da analiziram te običaje koji se nazivaju islamskim, ovdje ću aktuelizirati jedno pitanje koje glasi:

Može li se primiti nagrada za učenje Kur'ana i da li umrli imaju koristi od tog učenja?

Prije odgovora na postavljeno pitanje treba imati u vidu mnoge činjenice i povijesne okolnosti s kojima su se susretali muslimani ovih krajeva. U posljednjih pedeset godina naši muslimani prolazili su kroz razna iskušenja, teškoće i pritiske i sa Istoka i sa Zapada.

Svaki pokušaj njihovog ujedinjavanja, okupljanja i organiziranja bio je budno praćen, a potom i sprječavan, bilo iznutra ili izvana. Vezu s džematom, džamijom i imamom mnogi pojedinci održavali su putem naručivanja hatmi, tevhida i mevluda. Ovakva vrsta veze sa džematom bila je slaba, ali u tako teškom vremenu nije bila beznačajna.

 

S druge strane mnoga djeca ne paze i ne brinu se dovoljno o svojim roditeljima i rodbini, te kada oni presele na Ahiret osjete kajanje i grižu savijesti. Te svoje propuste pokušavaju nadoknaditi naručivanjem hatmi.

 

Nekada se hatme uče i naručuju da bi se sačuvao ugled porodice i rodbine, budući da je taj običaj u nekim sredinama obavezujući, inače dotična porodica i rodbina doživjet će javnu kritiku i osudu.

Proces mijenjanja običaja i uvjerenja ne odvija se tako brzo i lahko. Običaji i narodna tradicija nekada se pažljivije čuvaju nego temeljne islamske norme. Uz to se često oponaša okolina,
naročito ako su običaji vezani za vjeru, pa makar oni ne bili utemeljeni na islamskim izvorima.

Nekada su i imami u delikatnoj situaciji, jer mnoge džematlije misle da je učenje hatmi, Ja-Sina, mevluda i tevhida jedna od osnovnih aktivnosti imamskog poziva. Odbiti ove vrste usluga, nekada znači postati nepoželjan u dotičnom džematu.

Učenje Kur'ana za novac

Ashabi su svakodnevno, odgovorno i savjesno učili Kur'an. Na ovaj način oni su učili i spoznavali osnove islamskog učenja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im je objašnjavao i tumačio islamske propise i upućivao ih kako da ih praktično primjenjuju u svakodnevnom životu.

U vrijeme Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, učenje Kur'ana umrlim muslimanima (hatme) bilo je nepoznato i neaktuelno. Naime, roditelji i rodbina nekih ashaba umrli su prije islama, ili ako su doživjeli taj period, nisu primili islam i umrli su kao nemuslimani. Vjerovatno iz tog razloga ne nalazimo hadise Muharnmeda sallallahu alejhi ve sellem koji direktno govore o ovoj temi,   odnosno o učenju Kur'ana umrlim.

Ovo pitanje aktuelizirano je u kasnijim decenijama, te su najeminentniji islamski učenjaci dali svoje mišljenje o ovoj tematici. Ukoliko je cilj sticanje imovine, islamski učenjaci su saglasni da primanje nagrade za učenje Kur'ana nije dozvoljeno. I davaoci i primaoci nagrade su griješni. Ovaj način zarade nije dopušten, a kao argument navodi se kur'anski ajet:

Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način. (El-Bekare, 188)

Islamski učenjaci kategorički osuđuju one učače koji učenjem Kur'ana žele ostvariti zaradu. S tim u vezi navode se sljedeći hadisi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem

Prenosi se od Ubade bin Samita da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao:

"Ko se bori na Allahovom putu, a namjera mu je da postigne ovozemaljski cilj, pripada mu samo ono što je naumio." (Ahmed i En-Nesa'i)

Prenosi Abdurrahman b. Šibl da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem rekao:

"Učite Kur'an, ne prelazite granice njegovih uputa, vežite se za Kur'an, ne izdržavajte se pomoću njega, ne gomilajte imovinu njime" (Ahmed)

Prenosi Ibn Husajn da je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem rekao:

"Ko uči Kur'an neka pomoću njega Allahu dovu čini, jer će doći neki učači koji će učeči Kur'an tražiti pomoć od Ijudi" (Ahmed i Tirmizi)

 

Prenosi Džabir, r.a., daje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem  rekao:

"Učite Kur'an, jer za svako slovo slijedi nagrada. Doći će neki Ijudi koji će posvećivati pažnju samo vanjskom tekstu, kao što se posvećuje pažnja strjelici bez perjanice (ne može letjeti), žurit će da ga brzo prouče,  a zato neće imati ahiretske nagrade." (Ebu Davud)

 

Prenosi Sehl b.Sa'd da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

"Učite Kur'an, prije nego što dođu neki Ijudi koji će se pri učenju razbacivati poput jarbola, težeći ovosvjetskoj nagradi, a zanemarujući nagradu budućeg svijeta." (Ebu Davud)

Prenosi Burejde da je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem rekao:

"Ko bude učio Kur'an samo za nagradu i od toga živio, na Sudnjem danu će mu lice biti samo od kostiju, bez mesa" (El-Bejheki)

Imam En-Nevevi navodi slučaj kada su dvojica ashaba došli u džamiju, i nakon što je imam predao selam, jedan od njih je počeo učiti Kur'an i tažiti pomoć od prisutnih. Njegov postupak su prisutni osudili, rekavši mu: "Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti. Zar nisi čuo Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem kada je rekao: Doći će neki ljudi koji će učiti Kur'an i na taj način tražiti pomoć od drugih. Ko zatraži od vas pomoć putem učenja Kur'ana, nemojte mu je dati."1

I u vrijeme Hasana el-Basrija pojedinci su pokušavali sticati imetak putem učenja Kur'ana. Tim povodom, on je razvrstao učače Kur'ana u tri kategorije:

Oni učači koji Kur'an smatraju robom i on je za njih
sredstvo i izvor prihoda za život,

Uče ga ispravno,   ali ne poštuju njegove propise. Oni
pomocu Kur'ana zgrću novac namjesnika i imaju povlašten položaj
u društvu. Njihov se broj umnožava, neka ih Allah na zemlji uništi.

 

. Učači koji uče Kur'an razmišljajući o njegovim porukama i poukama. Kur'an je za njih lijek kojim svoja srca liječe. Takve će Allah obilato nagraditi i pomoći. Tako mi Allaha, ova vrsta učača je vrijednija od čistoga zlata.2

 

Mišljenja poznatih islamskih učenjaka

Ibnu-l-Kajjim el-Dževzi smatra da je dozvoljeno primanje nagrade za liječenje Kur'anom, dok je zabranjeno primiti nagradu za učenje i podučavanje Kur'anu. Kao argument navodi se hadis koga prenosi Ubade b. Samit kada je rekao:

"Podučavao sam jednog čovjeka Kur'anu pa mi je poklonio luk. Spomenuo sam to Allahovom poslaniku sallallahu alejhi ve sellem koji mi reče: Primivši to,   uzeo si luk od vatre." (Ibn Madže)

 

U prilog svom mišljenju Ibn Kajjim navodi i sljedece ajete:

Reci: Ja od vas ne tražim nagradu za Kur'an. (El-En'am, 90)

Reci: Kakvu god nagradu za zatražim od vas, neka ostane vama. (Sebe', 47)

Slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu. (Ja-Sin, 21)15

 

Što se tiče primanja nagrade za podučavanje nekoga u Kur'anu, islamski učenjaci klasičnog perioda dali su različita mišljenja. Zuhri i učenjaci hanefijskog mezheba ranijeg perioda ne dozvoljavaju uzimanje nagrade, dok Hasan el-Basri, Ša'bi, Ibn Sirin i učenjaci hanefijskog pravca kasnijeg perioda to dopuštaju, s tim da primanje nagrade ne smije biti ničim uslovljeno. Ata', Malik, Šafija i drugi dozvoljavaju primanje nagrade, ako to davalac i primalac valjano ugovore.'1

 

U kasnijem periodu, kada se islam širio a potreba za da'vom i da'ijama bivala sve veća, ulema se saglasila da je dozvoljeno nagradivati ovu vrstu rada i aktivnosti.

 

Fudajl ibn 'Ijjad polazi od činjenice da je uslov za dobro djelo iskrena namjera (ihlas) kao što se kaže u ajetu:

A naredeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju ... (El-Bejjineh, 5)

S tim u vezi učenjak Ibn 'Ijjad kaže: "Dva su uslova da bi djelo bilo uistinu dobro: Da se učini iskreno u ime Allaha dž.š., i da se uradi ispravno, savjesno i odgovorno."

I pored toga što je namjera najiskrenija, ako djelo nije propisno urađeno ono nije kod Allaha dž.š., primljeno, ili ako namjera nije iskrena, a djelo perfektno urađeno, ono nema vrijednosti na Ahiretu.

Učenje Kur'ana radi nagrade je djelo kome nedostaju navedeni uvjeti, budući da takvo učenje nije u ime Allaha, dž.š., nego radi sticanja zarade, a ovakva praksa nije bila poznata u vrijeme prve generacije muslimana, te je ovakvo djelo novotarija i u suštini bezvrijedno".5

Hidžavi, sljedbenik hanbelijskog mezheba, kaže: "Onaj musliman koji teži da dobro djelo uistinu pripada njemu i ima ahiretsku korist, zabranjeno mu je da za takvo djelo traži i očekuje ovozemaljsku nagradu. Dobro djelo pripada onome ko ga iskreno učini, kao što su: hadždž, umra, ezan, ikamet, imamet, namaz, izučavanje Kur'ana, fikha, hadisa i sl.6

Hanefijski pravnik Ibn Abidin kaže da nije dozvoljeno unajmljivanje čovjeka za učenje Kur'ana (naručivanje hatmi), kako bi se poklonio sevab umrlome, jer ne postoje za tako nešto argumenti u islamskim izvorima.

"Ako učač uči za novac neće imati za to nagrade, pa šta će onda pokloniti umrlome. Ono što može koristiti umrlima jesu dobra djela. Islamski učenjaci nisu dozvolili takav postupak.7

IbnTejmijje (umro 1328.g.) kategoričanje u vezi sa uzimanjem novca za učenje Kur'ana. On je osudio ovu pojavu, rekavši: "Zabranjeno je učenje Kur'ana za nagradu i to učenje poklanjati umrlom, jer nije poznato daje bilo koji od imama to dozvolio.8

Imam Bergivi, takoder smatra ovu pojavu novotarijom. On kaže: "Ljudi se posvete nekim djelima, misleći da su ih čineći postigli neki uspjeh. Među tim djelima su i oporuka umrlog da se dijeli hrana i da se ljudi ugoste na dan njegove smrti ili poslije, da se dijeli novac onima koji budu učili Kur'an za njegovu dušu i sl. Ovo su nedozvoljene novotarije. Onaj koji ima ovozemaljski cilj, zabranjeno mu je uzimanje nagrade za učenje Kur'ana, zikra i sl.9

Da li umrli imaju koristi od učenja Kur'ana (hatme), pod uvjetom da učač nema namjeru ostvariti ovozemaljski cilj

Imami Ebu Hanife, Ahmed i Malik zastupaju mišljenje da poklonjeni sevabi, stečeni učenjem Kur'ana dospijevaju umrloj osobi. Ahmed b. Hanbel kaže: "Čovjek koji učini neko dobro djelo za drugoga, kao što je namaz (nafila), post (nafila), hadž, sadaka, učenje Kur'ana i razne vrste dobričinstva, stižu ta djela umrlome i koriste mu. To je stav Ehli-Sunneta.10

Imam Šafija smatra da sevabi od učenja Kur'ana ne dospijevaju do umrlih, a kao argument navodi kur'anski ajet:

I čovjekovo je samo ono što sam uradi. (En-Nedžm, 39)

 

Mišljenje profesora Husein ef. Đoze

Od naše uleme, rahmetli h. Husein ef. Đozo, kada su mu postavili pitanje u vezi sa ovom tematikom, odgovorio je:

"... Postoje dva načina koje islam preporučuje za sjećanje na naše umrle: dova i sadaka. U vidu dove čovjek se može uvijek svakom prilikom obratiti Bogu i moliti Ga da podari umrlom Svoje blagodati, da ga nagradi džennetskim naseljem. Može mu proučiti iz Kur'ana što hoće ili čitav Kur'an, pa to učenje pokloniti za dušu umrloga. Naročito se preporučuje sadaka. Zaista, ništa se korisnije ne može učiniti za umrloga od dijeljenja sadake i pomaganja drugih. Sto se tiče učenja Kur'ana za pare, naime plaćanja drugome da prouči hatmu, tevhid ili ma šta drugo za umrle, treba istaći da je to, prema mnogim autorima, nedopustivo. Šejh Šeltut u svom djelu El-Fetava smatra da učenje mrtvima za pare nije dozvoljeno i da od takvog učenja nema sevaba, ni mrtvom, niti pak onome koji naručuje i plaća... S obzirom na poznato pravilo da se djela prosuđuju prema namjerama i ovdje bi se možda mogla uzeti u obzir želja davaoca hedije, a nikako neke fiksne plaće, da onom koji uči pomogne, jer radi na korisnom poslu, a nije dovoljno osiguran, pa da tako indirektno usljed te namjere bude koristi i mrtvome komeje namijenjeno."12

Na pitanje da li se mogu gotove hatme prodavati, kao što to neki čine, Đozo odgovara:

"Treba jedanput za uvijek znati da se sa Kur'anom ne može ni u kojem vidu trgovati. Trgovina sa kur'anskim ajetima predstavlja težak grijeh. Na mnogo mjesta u Kur'anu najoštrije se osuduje ovakva prljava rabota. Nesumnjivo je da prodaja gotovih hatmi spada u zabranjenu trgovinu..."13

Rahmetli Đozi je bilo postavljeno i sljedeće pitanje: "Da li se mrtvima može pokloniti "Ja-Sin" učen na gramofonskoj ploči? On je odgovorio:

"Ne može se mrtvima učiti Ja-Sin na gramofonskoj ploči. Mrtvima se poklanja sevab od učenja. Naime, taj sevab poklanja učač, jer ga je on zaradio i jer je njegov. On ga samo može pokloniti. Ploča nema sevaba od učenja, niti ga može drugom pokloniti. Ploča ne uči sa namjerom, niti svjesno. Otuda ispravnost tvrdnje da se Kur'an ne može učiti mrtvima za pare. Rekli smo da samo učač može pokloniti umrlom svoj sevab od učenja. Ako on taj sevab proda i naplati, on ga više ne može poklanjati, jer ga je prodao i on više nije njegov vlasnik. Taj sevab nije postao ni vlasništvo kupca, jer se izgubio i bio poništen u jednoj nedozvoljenoj kupoprodaji..."14

Koliko nam je poznato do nedavno nijedna institucija Islamske zajednice kod nas pa i šire nije službeno zabranila učenje Kur'ana zanovac. Prije tri godine, odnosno 2002. godin, Medžlis Islamske zajednice u Novom Pazaru donio je sljedeću odluku:

"Strogo se zabranjuje učenje Kur'ana (hatme i jasini) za novčanu nadoknadu. Zabranjuje se organizovano izvršavanje ovakvih usluga. Nepridržavanje ove odluke predstavlja disciplinski prijestup, što povlači disciplinsku odgovornost." (Preporod,   15.3.2002.)

Navedenom odlukom ne ukida se učenje hatmi, nego samo davanje i primanje novčane nadoknade. Da li će spomenuta odluka praktično zaživjeti, vrijeme će pokazati.

Na kraju izlaganja o ovoj temi, a vezano za naše krajeve, postavlja se sljedece pitanje: Da li je učenje hatmi kod nas imalo neki značaj u proteklim stoljećima i da li je ova praksa koristila ili štetila muslimanima na ovim prostorima?

Mnogi bi vjerovatno dali različite odgovore, ali pri tome uvijek treba imati na umu sljedeće činjenice:

Učenje hatmi, posebno u vremenima vjerskih nesloboda, okupljalo je muslimane u porodicama, džamijama, mesdžidima i na drugim mjestima. Iako u manjim skupinama i ne toliko kvalitativno i osmišljeno, takvi skupovi su bili način da se čuvaju i utvrđuju porodične, rodbinske, prijateljske i komšijske veze. To je posebno bilo značajno u drugoj polovini prošlog stoljeća kada je svaki skup muslimana bio sumnjiv i nepoželjan od tadašnjih vlasti.

Okupljanje povodom proučene hatme je bila i prilika da se muslimanima ukaže na njihove propuste, zablude i lutanja, da se upute i podstaknu na dosljedno, predano i ustrajno izvršavanje islamskih propisa. To je imalo značaja, posebno za žene i djecu, jer oni ne prisustvuju džumi-namazu, kada muškarci imaju priliku čuti sedmični vaz. Veza mnogih porodica sa islamom preko naručenih hatmi nije zanemarljiva, mada je u suštini slaba.

Da li su ovi skupovi bili manje ili više korisni, zavisilo je od spremnosti, sposobnosti, iskrenosti i hrabrosti svakog pojedinca koji je učio hatmu, da predviđeno vrijeme što bolje iskoristi na razvijanju islamske svijesti kod muslimana. Na organizacionom planu, i u ovom segmentu su postojale mnoge slabosti i nedisciplina.

Mnogi naši imami su u ranijem periodu prošli kroz razne teškoće, procese, suđenja, osude, a u pojedinim vremenima, sticajem raznih okolnosti, ulemaje bila prepuštena sama sebi. Ponekad, bezosnovnih, elementarnih uslova za život, ulema je predvodila muslimane, upućivala ih, dijelila sudbinu s njima, siromašna u imetku, ali bogata vjerom, prevazilazilaje i najteža iskušenja i prepreke. Islamski učenjad kažu, da živjeti od učenja Kur'ana, ali samo u krajnjoj nuždi kada ne postoje ili su nedovoljni drugi izvori prihoda, je mekruh, s tim da to prelazi u haram čim se steknu uslovi za drugi način privređivanja. S te strane svako preuzima punu odgovornost.

U novim uslovima, kroz kvalitetne i osmišljene programe, treba omoguciti muslimanima, a posebno djeci i omladini, da nauče čitati izvorni tekst Kur'ana, da ga izučavaju, razumiju i usvajaju njegove pouke i poruke. Na ovaj način, oni koji to budu željeli, moći ce učiti hatme svojim roditeljima, rodbini i prijateljima, od čega će imati koristi i živi i umrli.

Osnova svakog djela je cilj, želja i namjera onoga ko ga čini. Taj, za ljude skriveni i tajanstveni aspekt života, najbolje i jedino zna Allah dž.š. Pitanje učenja Kur'ana je pitanje vlastitog doživljavanja vjere, morala, savjesti i odgovornosti svakog pojedinca.

Koristi od učenja hatmi, a Allah, dž.š., najbolje zna, imat će oni koji su u ovozemaljskom životu živjeli po uputama Kur'ana. Apsurdno je poklanjati sevabe onima koji su bili indiferentni prema kur'anskom učenju dok su bili na dunjaluku. Kur'an je objavljen živima, dunjaluk je njiva gdje se sije, a Ahiret je njiva gdje se žanje. Ko ne posije, neće ni požnjeti.

 

 

 

 

 



Add this page to your favorite Social Bookmarking websites
Reddit! Del.icio.us! Mixx! Free and Open Source Software News Google! Live! Facebook! StumbleUpon! TwitThis Joomla Free PHP
Share

BUDIMO PRIJATELJI

FIKH

POSJETITE MINBER.BA