muhammed

Piše se godina 11. od kada je hidžra u?injena. Jedanest godina od kada su stanovnici Medine ugostili Allahova vjerovjesnika, jedanest godina kao je Medina postala blagoslovljena. To je godina koja budi sje?anje kod ashaba, koja traži njihovu suzu, godina koja se ne zaboravlja do Sunjega dana. Od te godine ništa nije isto, sve se promjenilo najja?i sjaj koji je dunjaluk vidio je utihn’o.

Godina koju ?e zemlja Medinska pamtiti, koju ?e drve?e i kamenje pamtiti zbog koje ?e sve živo u suzu utonuti. A ona je godina kada se ovaj svijet rastao sa najve?im ?ovjekom, najboljim ?ovjekom koji je na njega stao, s Muhammedom, neka je na njega salavat i selam.  Sada ?emo se  vratiti me?u zadnje dane Allahova poslanika, aljehi sselam, i vidjet ?emo kako je njegova ?ista duša napustila njegovo ?isto tijelo. Allahovom voljom poslan je Muhammed, alejhisselam, kao milost svim svjetovima, kao kruna poslanstva, kao pe?at Allahovih obra?anja ljudima preko poslanika.

Njegov život se mijenja s njegovom ?etrdesetom godinom kada prima od Allaha objavu.  Njegova misija je trajala dvadeset i tri godine , od kojih je posljednih deset proveo u Medini gdje je i preselio na Allahu draži svijet. Allahov vjerovjesnik je u nekoliko prilika nagovjestio svoju smrt, pa je tako jedan od najupe?atljivih doga?aja bio i onaj  s Mu`azom b. Džebelom. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ispra?ao Mu’aza b. Džebela, radijallahu ‘anhu, za Jemen. Išao je pored njegove jahalice na kojoj je Mu’az jahao, te ga je savjetovao kako ?e postupiti kada  do?e u Jemen i tako su išli dok nisu izašli iz Medine a potom mu je rekao: “O Mu’aze! Možda se više poslije ove godine ne?emo vidjeti! I možda nai?eš nekad pored moga mesdžida i moga kabura…“ Zaplakao je Mu’az radi ovih Poslanikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rije?i i znao je njihovo pravo zna?enje. Mu`az se rastavio tog momenta s Poslanikom, alejhisselam, i nikada ga više nije vidio.

Ali pravi svima jasni dokaz o brzoj Poslanikovoj smrti je bio govor Allahov na oproštajnom hadžu kada je na Arefatu objavljeno: «Danas sam vam vašu vjeru usavršio i Svoju blagodat prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.« (El-Maide, 3.) Poslani?ka misija je gotova, dostavljena je uzvišena istina, došlo je do nas ,svjedo?imo Allahov poslani?e, kao što su ashabi svjedo?ili na Arefatu. Nakon oprsnog hadža Vjerovjesnik se vra?a u Medinu, gdje ?e nakon kratkog vremena njegova ?ista duša napustiti njegovo tijelo. Bolest  Allahova poslanika je po?ela po?etkom mjeseca rebiul evvela, i postajala je sve težom i težom.

Allahov poslanik nije imao snage da iza?e me?u ashabe da im bude imam u namazima, Medinom se osjetio miris tuge zbog poslanikove bolesti. Niko nije vjerovao da ?e do?i dan kada ?e Milost svim svjetovima napustiti ovaj dunjaluk. Poslanikova ljubav prema Aiši, radijallahu anha, se ogleda i u njegovim posljednim danima kada je tražio da svoju bolest preboli kod nje u njenoj ku?i. Svakim danom je bolest postajala ja?a i njegova bolest nije bila bolest obi?nog ?ovjeka, to je bolest Vjerovjesnika, koja je dva puta teža nego kod obi?nih ljudi.

Allahova poslanika je u mihrabu zamjenio Ebu Bekr po Poslanikovom nare?enju. Posljedni put kada je Poslanik sjedio na minberu rekao je: “Da sam me?u ljudima htio uzeti nerazdvojnog prijatelja, sigurno bih uzeo Ebu Bekra.“ To je bilo zadnji put da se Poslanik družio s ashabima, a to je bila srijeda, 7. dan rebiul evvela. Koja je tuga tog dana ušla u srca ashaba, kada je Poslanik zadnji put sjeo na njegov minber.

?etvrtak je, 8. dan rebiul evvela, bolest je sve teža, a tuga kod ashaba sve ve?a. Tog dana je Poslanik klanjao ashabima kao imam sabah, podne, ikindiju, akšam, a kada je Bilal prou?io ezan za jaciju Poslanik nije mogao da iza?e da predvodi ashabe. Posipali bi ga vodom pa bi se digo, pa opet pao, Ja resulallah, Uistinu, ti ?eš biti mrtav, i uistinu, oni ?e biti mrtvac( Kur`an).  A svaki puti kada bi došao sebi pitao je: „ Jesu li klanjali?“, i svaki put kada bi došao sebi isto bi pitao, sve dok nije shvatio da ne može klanjati kao imam. Pa je rekao neka Ebu Bekr klanja ashabima. To su teške rije?i Poslaniku, Aiši koja je tu, Ebu Bekru i svima. Kada se to ?ulo me?u ashabima samo ve?a je tuga nastala me?u njima,  gdje je onaj koji je bio njihov vo?a, uzor, onaj s kim su prošli sve muke i patnje, onaj koji je sjedio s njima poslije namaza, onaj koji ih je izveo na put istine iz tame, onaj zbog kojeg bi svaki od njih dao svoj život, imetak i sve,tuga je postajala obilježjem Medine. Sljede?i dan Poslanik ne izlazi iz ku?e Aišine, ne izlazi da drži hutbu na dan džume.

Sljede?i dan ili u nedjelju Poslanik je osjetiio olakšanje i dvojica ashaba su mu pomogli da iza?e na podne namaz, ali ashabi su ve? klanjali, a Ebu Bekr je bio imam. Kada je Poslanik ušao u džamiju radost se proširila džamijom, svjetlost je je sinula iz lica ashaba, bolesti je došao kraj. Poslanik je stao ispred Ebu Bekra i bio njegov imam, a Ebu Bekr je bio imam ashabima, i tako je namaz završen. Tog momenta nije bilo ljepšeg namaza ashabima, jer su se nadali da je bolesti kraj i da se Poslanik opravlja. Medinom se radost proširila, vesela vijest da je bolesti došao kraj. Ali ta radost je kratko trajala ve? na ikindiji Poslanik nije mogao iza?i iz sobe Aiše.

Ovo su zadnji dani Poslanika. Bolest je još ja?a. U nedjelju Poslanik je podjelio sve što je imao od dunjaluka, jer znao je da je kraj blizu i susret s Allahom je uskoro. Završava se nedjelja. Po?inje ponedjeljak. Po?inje dan koji ?e usmrtiti Medinu, dan zbog kojeg je sve živo u Medini zaplakalo, dan kada je kamenje, drve?e u tugu palo. Zadnji dan. Zadnji dan najboljeg ?ovjeka koji je hodio zemljom. Tog dana su ashabi klanjali sabah, a Ebu Bekr je bio njihov imam, a Vjerovjesnik je u svojoj postelji. Ne može da iza?e da ih predvodi. Koji je tada bio osje?aj kod ashaba, kod Ebu Bekra koji je stao na mjesto Resulullaha, zar se to može opistai rije?im!? Posalnik je  skupio snage i pogledao ashabe kroz proz Aišine sobe. Ashabi su ugledali Poslanika i mislili su da mu je bolje i da ?e izaži da ih predvodi, ali on im je išaretio da nastave s namazom. Pogledao je svoje drugove posljedni put, skupio je posljednju snagu da ih pogleda, jer nije mogao oti?i sa dunjaluka a da ne pogleda one koji su ga pomogli na putu istine, koje je u?inio bra?om, muslimanima.

To je 12. rebiul evvel jedaneste godine po hidžri, dan koji niko ne?e zaboraviti, dan koji historija pamti, dan kada je posljedni put vi?eno lice Poslanika. Izašlo je sunce, približavalo se vrijeme duha namaza. Poslanik je pozvao njegovo porodicu da do?u kod njega, prva je došla Fatima, pa su došli Hasan i Husejn, njegova dva voljena unuka zbog kojih se nije digao sa sedžde dok se oni igrali na njegovim le?ima, njegove žene. Kada se približavalo vrijeme rastanka duše i tijela Poslanika, Aiša je uzela njegovu glavu u njeno naru?je. To je Allahov poslanik u smrtim ?asovima.

U tom momentu je u sobu ušao Abdurrahman, njen brat, koji je imao misvak kod sebe, Poslanik je pogledao prema misvaku, a Aiša mu re?e: „Allahov poslani?e kao da želiš misvak?“, on joj je išaretio glavom da želi. On je uzela misvak i nakvasila ga u njenim ustima i s njim ?istila njegove zube. Posljednje što su njegova ?ista usta okusila to je bio misvak što ga je Ašia nakvasila u njenim ustima. Bol je postala ja?a, a Aiša bi kvasila njegovo ?asno ?elo, a on bi govorio: Nema drugog boga sem Allaha, zaista smrt ima posebne muke. U vremenu duha namaza Allah je uzeo dušu Allahovu poslaniku, Muhammedu, alejhisselam. A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa u?i me?u robove Moje, i u?i u Džennet Moj!(El-fedžr,27-30)

Tako je ?ista duša napustila ?isto tijelo. Sve je završeno. Prenio je poruku, upotpunio je svoju misiju. Vijest se brzo proširila Medinom, potresla je ashabe, nevjerica je uhvatila ashabe da je Poslanik napustio ovaj svijet. Omer je prijetio da ?e osje?i glavu oneome ko kaže da je Poslanik umro. Ebu Bekr kada je ?uo vijest o Poslanikovoj smrti brzo se otišao do Aišine sobe i zatekao je kako pla?e, prišao je Poslaniku i otrkio ga, poljubio ga u ?elo i rekao: „Iskupio bih te svojim ocem i majkom, Allah ti ne?e sastaviti izme?u dvije smrti, umro si smr?u koja ti je propisana.” Ebu Bekr izlazi me?u ashabe, i svi o?ekuju šta ?e on re?i, a on je rekao: “Ljudi, ko je obožavao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neka zna da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, preselio, a ko je obožavao Allaha, pa Allah vje?no živi i nikad ne umire.” A zatim je prou?io ajet iz Kur`ana: “Muhammed je samo Poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati ne?e Allahu nimalo nauditi, a Allah ?e zahvalne sigurno nagraditi.”( Ali ‘Imran, 144) Ovako je završilo najslavnije poglavlje ljudske historije.

Ovako je bio život Muhammeda b. Abdullaha, Allahova poslanika i vjerovjesnika, alejhi selam, koji je preselio na bolji svijet 12. Rebiul evvela 11. Godine po hidžri u 63. godini života. Sjeti se Allahova poslanika i svojom dušom budi svjedok svih zbivanja njegovih. Neka je salavat i selam na Muhammeda, sina Abdullaha, Allahova miljenika i vjerovjesnika.

Priredio: Bekir Rov?anin

preuzeto sa www.akos.ba

____________________________________________

U Nastavku pogledajte predavanje o zadnjim trenutcima Allahvog Poslanika salallahu alejhi ve sellem

JavaScript is disabled!
To display this content, you need a JavaScript capable browser.




Add this page to your favorite Social Bookmarking websites
Reddit! Del.icio.us! Mixx! Free and Open Source Software News Google! Live! Facebook! StumbleUpon! TwitThis Joomla Free PHP