Nekada davno u Horasanu živio je bogati vladar. Zaputivši se u posjetu prijatelju trgovcu u Tbilisi, odlu?io je da zano?i u podnožju planine. Bas tada za?u neke ?udne zvuke.

Razgledaju?i tako, ugledao je ulaz u pe?inu iza stijene pored koje je odlu?io da zano?i. Pomislivši da neko razgovara, ušao je u pe?inu. Unutra je vidio grupu ljudi kako se šetkaju sa knjigama u rukama, malo ?itaju i me?usobno razgovaraju, i drugu grupu kako zapisuju njihove rije?i:

 “Ko ste vi i šta radite ovdje?”
“Ej putni?e, iz knjiga koje vidiš u našim rukama ?itamo živote onih koji su su?eni jedni drugima, a druge koje vidiš zapisuju sudbine novoro?en?adi i imena njihovih budu?ih životnih saputnika.”

 “Hmmmm. Mogu li vas upitati, za nekoliko dana i ja ?u postati otac, pa me zanima ko mu/joj je su?en?”

 “Ah da, evo ovdje i zapisujemo, dobi?ete k?erkicu. Mladi? za koga ?e se udati rodi?e se za 7 dana, kao sin sluškinje trgovca kome idete u posjetu.”

Vladar je molio:
“Promijenite to, da?u vam sve moje blago, ne udajite moju k?erku za slugu.”

 “Dragi naš gostu, mi ovdje ne odre?ujemo sudbinu, samo zapisujemo ono što je sudbinom odre?eno.
Vladar se izbezumio. Brzo je istr?ao “ako ste vi zapisali , a ja ?u sprije?iti” rekavši, uzjahao je konja i stigao u Tbilisi. Zajedno s prijateljem tri dana se smijao i zabavljao uz jelo i pi?e. Za to vrijeme vladar je promatrao sluškinju. Tre?eg dana uve?e obratio se svom prijatelju trgovcu:

 “Dragi prijatelju“ rekao je,“ moja supruga tražila je od mene sluškinju. Opisala ju je baš onako kakva je sluškinja u vašoj ku?i. Ho?eš li mi je pokloniti?“

 “Dobro, ali naša sluškinja je kao što vidite u drugom stanju, ne?e Vam baš biti od koristi.“
 “U redu, ali i mi ?emo uskoro dobiti dijete, može nam pomo?i u dojenju, a i u služenju.”
 “U redu, kad je ve? tako!”

Vladar je zajedno sa sluškinjom krenuo na put. Prelaze?i preko jednog mosta, zario je ma? u srce te jadnice i bacio je u rijeku. Ali, prije nego je izahnula, rastavljaju?i se s dušom, rodila je i ostavila dijete na travu koja je visila sa obale. Nedugo zatim, medvjedica je sa svojim medvjedi?ima došla do rijeke s namjerom da se napoje i ?ula dijete kako pla?e. Uzela je dijete i donijela u jazbinu gdje ga je hranila i podizala. Kada je dijete napunilo tri godine, trgovac je došao u to podru?je da lovi. Prolaze?i tako pored medvje?eg gnijezda, ugledao je dijete i uhvatio ga i odveo ku?i. Dijete se vremenom pripitomilo i prilagodilo.

Nakon nekog vremena vladar iz Horasana sjetio se svog starog prijatelja i ponovo mu došao u posjetu. Zaprepastio se kada se u ku?i svog prijatelja trgovca sreo sa mladi?em. Nekoliko dana ga je promatrao, svidjeli su mu se pokreti, ponašanje i pri?anje i pomislio je da bi bio dobra prilika za njegovu k?erku. Upitao je svog prijatelja:

 “Dragi prijatelju, poznajemo se toliko godina, a nisam znao da imaš sina; Hvala Bogu baš lijepo je odgojen, ko je ovaj mladi??”

Nakon što je trgovac ispri?ao o dje?akovoj sudbini, vladar iz Horasana sjetio se doga?aja od prije mnogo godina. Izra?unavši mladi?evu dob, shvatio je da je to sin sluškinje koju je ubio. Sjetio se i razgovora sa zapisiva?ima sudbine iz pe?ine. To ve?e skovao je plan. Ujutro, za vrijeme doru?ka rekao je svom prijatelju trgovcu:

 “Dragi prijatelju, moram poslati obavijest porodici, napisa?u pismo a neka ga mladi? odnese!”

Doma?in je prihvatio. Mladi? je jahao tri dana i tri no?i te stigao u konak vladara iz Horasana u pono? i ušao u avliju, ali da ne bi nikoga budio privezao je konja za jedno deblo i zaspao. Slu?ajno, narednog jutra prije svih iz ku?e je izašla vladareva k?erka. Primijetila je mladi?a. Onog trena kada ga je vidjela, zaljubila se. Da bi ga bolje osmotrila približila se i ugledala pismo koje samo što nije palo iz turbana. Uzela je pismo i prepoznala o?ev rukopis. Boje?i se strašnih vijesti otvorila ga je i pro?itala. Pisala je samo jedna re?enica:

 “Mladi?a koji je donio ovo pismo odmah uhvatite i ubijte, zakopajte ga tajno. Vidimo se za deset dana.”
Djevojka pomisli, šta može biti loše u ovom lijepom licu, a sve više je ostajala bez rije?i i odmah  potr?a u ku?u, uze pisaljku i papir.

 “Vjen?ajte moju k?erku za mladi?a koji je donio ovo pismo, kada do?em za deset dana neka me do?eka svadba.”
Poslije…Ej ?itao?e poslije je lako; ne zaboravi da postoji sudbina i niko ne može uništiti ono što zapisiva?i sudbine zapišu.

Izvor: ?asopis Zaman

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites