Bila jednom jedna slabašna starica koja je, kada je njen voljeni muž umro, otišla da živi sa sinom, nevjestom i unukom.
Svakog dana njen vid i sluh su se pogoršavali. Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njenog tanjira otkotrljao na pod, a supa iscurila iz šolje. Sin i nevjesta nisu mogli da joj pomognu, ali ih je nervirao nered koji je pravila. I jednog dana su rekli - što je mnogo, mnogo je, pa su za nju postavili mali sto u ?ošku pored ormara za metle i dali joj da tamo sama jede sve obroke.

Za vrijeme jela, ona bi ih gledala sa drugog kraja sobe, o?iju punih suza. Jedne ve?eri, upravo prije ve?ere, mala djevoj?ica je sjedila na podu igraju?i se sa kockama.

"Šta to praviš?" – upitao ju je otac ozbiljno.
"Pravim mali sto za tebe i mamu. Tako da možete sami da jedete u ?ošku kada ja budem velika."
Otac i majka su zanijemili i to je izgledalo kao da traje cijelu vje?nost. A onda su po?eli da pla?u. U tom trenutku su postali svjesni onoga što su uradili i tuge koju su prouzrokovali.
Te ve?eri vratili su staricu na njeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela sa njima. A kad bi komadi? hrane pao na sto ili bi viljuška zalutala na pod, izgledalo je da više niko ne mari za to.

Ono što pružimo drugima nama ?e se vratiti, ono što ?ovjek pruži roditeljima, dobro ili loše, njegovo sopstveno dijete ?e mu vratiti, On Svemo?ni kadar je da sve u?ini.

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites