Nikada u životu nisam bio na “težoj” dženazi. Ne postoje rije?i koje ova tipkovnica može napisati, a kako bih vam do?arao sve ono što sam danas vidio u Crnoj Rijeci. Mnoštvo prijatelja, poznanika, komšija, rodbine, školskih i radnih kolega danas je došlo kako bi ispratilo Havu Šljivi?-Dovadžija na vje?ni po?inak.

Ulazim u naselje i ve? me obuzima strah, jeza, oblio me hladan znoj. Ne znam! Havu nisam poznavao, ali poznajem njenog Amara, njenog muža, oca dvoje malodobne djece. S Amarom sam išao u školu, Amara poznajem kao uzoritog oca, kao ?ovjeka ?vrstog karaktera.

 Upravo u tu ?vrsto?u sam se uvjerio kada sam prišao do ?ovjeka koji je izgubio svoju suprugu. Znate ono kada se postidite zbog ne?ega što u?ine drugi ljudi, a vi niste u?inili. Postidio sam se zbog toga što se sa Amarom, nakon mnoštva godina, vi?am tek sada, pod ovakvim okolnostima. Ovo je tekst kojim ?emo se prisje?ati samo rahmetli Have i svega onoga što je uradila i ostavila iza sebe. Žao mi je što sam baš danas, u ovom danu, morao da zagrlim Amara Dovadžiju i da ga pitam kako je. Žao mi je što se to moralo desiti ovako, na ovaj na?in. Žao mi je što ga nisam zagrlio kao prijatelj prijatelja jer se dugo prije toga nismo vidjeli, a ne ovako. Ne ovako!

 Dženaza je krenula. Ljudi šute, poneki su se zabavili o svojim svakidašnjim temama, ja sam tik uz automobil koji je prevozio tabut u kojem se nalazi rahmetli Hava. Amar je pored nje, pored svoje voljene supruge koju ispra?a na vje?iti po?inak. Ne postoje rije?i, to je to! To je granica razuma, ispod je ogromna provalija, nema shva?anja, nema razmišljanja, filozofiranja, objašnjenja. Gledam ?ovjeka kako miluje tabut u kojem se nalazi njegova supruga. Gledam i vrištim u sebi. Mislim na onu dje?icu, mislim na Havine i Amarove roditelje, gledam u Amara. Smiren. Staložen. Spokojan. Šalje svoju suprugu na bolje mjesto. Miluje i dalje tabut.

 Stižemo do mjesta gdje ?e biti klanjana dženaza. Uspio sam zabilježiti nekoliko fotografija koje sam ovdje podijelio sa vama. Havu spuštaju na kamen kako bi se klanjala dženaza, a onda imam, koji je “vodio” dženazu, pri?a sve ono što je rahmetli Hava Šljivi?-Dovadžija u?inila za svog života na ovom svijetu;

 - Hava je bila osoba koja je zadužila mnoge na ovom svijetu. Žena je bila fakultetski obrazovana na jednom od najve?ih univerziteta svijeta, ?uvenom kairskom Al Azharu. Podu?avala je mnoge ljude arapskim jezikom i arapskim pismom. Podu?avala je djecu u?enjem Kur’ana ?asnoga. Vidjeli ste ?esmu u džamiji, vodu. Hava je bila jedan od povoda da naša džamija dobije tu vodu, preko donacije koja je stigla iz Kuvajta. Iza sebe je ostavila dvije prekrasne k?erke, jednu od pet godina, a drugu od ?etiri mjeseca. Poznavao sam Havu, a poznajem i Amara, njih dvoje su živjeli skladno i bili su jedna jako sretna porodica, kroz suze govori imam.

 Potom, Amar kao imam predvodi dženazu, ispra?a svoju suprugu na jedno sasvim bolje mjesto, kod njenog Gospodara. A nakon klanjanja dženaze-namaza još nekoliko metara nas dijeli do spuštanja tabuta u zemlju. Gledam Amara i stidim se ponovo, gledam i ne mogu da vjerujem kakvu snagu ?ovjek ima, ?itam mu pogled koji kaže: “Vidjet ?emo se mi draga moja na nekom boljem mjestu, ponovo”.

 Dženaza je završila, a jedan od imama pri?a okupljenima san kojeg je prije dvije no?i usnila njegova supruga. Prije toga nisu znali da je Hava poginula.

- Pri?a mi supruga kako je sanjala skup žena, koje su sjajne, blještave, koje odišu svjetlom. Me?u njima se isti?e jedna djevojka, sa krunom na glavi, obu?ena je u bijelo, najljepša od svih ostalih djevojaka. Sve ostale žene koje su se našle pored nje donose joj razne poklone, a ona je nekako najsjajnija od svih. Poslije ?u tek shvatiti da je rahmetli Hava bila potpuno obu?ena u bijelo kada je preselila na Ahiret, ispri?ao je san svoje supruge (koja je ujedno poznavala Havu) jedan od imama.

 Hava Šljivi?-Dovadžija je ro?ena u Tuzli 1987. godine. Završila je studije na univerzitetu Al Azhar u Kairu, a radila je kao nastavnik arapskog jezika i pisma pod okriljem Ambasade Kraljevine Saudijske Arabije. Iza sebe je ostavila dvije k?erkice, od pet godina i jednu od samo ?etiri mjeseca.

 Neka joj je vje?iti rahmet, a Amaru Dovadžiji i njegovim najbližim još jednom izražavamo sau?eš?e uz želju da mu Uzvišeni Gospodar podari snage da prebrodi ovo veliko iskušenje.

 H.A.

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites