Srceparaju?a pri?a jednog našeg daije kojem je sin preselio na Ahiret dok je studirao u Medini

Po?injem ovu svoju ispovijest radi sebe, kažu da je lakše kad ?ovjek ispri?a svoju bol. Oženio sam se mlad i Allah mi je dao dvije djevoj?ice. Kao ve?ina roditelja, poželio sam imati muško dijete. Uzvišeni Allah ispunio mi je želju: u Medini, gradu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dobio sam sin?i?a. No, na ovom svijetu sre?a kratko traje a iskušenja vrebaju sa svih strana. Jednog dana, opazili smo da sa sinom M. nešta nije uredu. Otežano je disao, pa ?ak je i svijest gubio. Odnio sam ga u bolnicu u kojoj se rodio. Doktori su konstatirali da je njegovo zdravstveno stanje veoma teško i da mora u odjel za intenzivnu njegu. No?ne tmine prekrile su Grad svjetlosti,…

a u jednoj bolnici bespomo?ni Allahov rob gleda patnju svog djeteta i ne može ništa u?initi. Niko ništa ne može u?initi. Svi smo pred Allahom bespomo?ni. Sin M. udarao je nogama uslijed velikih bolova i borio se, upravo tad, sa smrtnim mukama – ali to nisam znao. Kad je otkucala pono?, morao sam po?i ku?i, da utješim suprugu i ulijem joj nadu u povoljan ishod lije?enja, a ista ta nada bila mi je i samom potrebna.

Spavao sam istrzanim snom. Ujutro sam imao ?udan osje?aj. Ne bih rekao da je to bila slutnja, naprosto se nisam lijepo osje?ao. Oko devet sati ujutro otišao sam u bolnicu, ne slute?i nepovoljne vijesti. Uspeo sam se na tre?i sprat, tamo gdje sam sino? ostavio sina – nije tamo bio. Medicinsko osoblje ništa mi nije govorilo, pa sam pošao direktoru (vlasniku) bolnice. Primio me u svoju kancelariju pa mi je s okolišanjem promrmljao: “Tvoj sin je dolje!” Ali, vidjevši da nisam razumio šta je htio re?i, jednostavno je, bez uvoda i utješne rije?i (svaka bi rije? bila suvišna), kazao: “Umro je!”

Te njegove rije?i, tako ležerno re?ene, prosto su me šokirale, nisam bio svjestan šta mi je rekao, pa sam mahinalno uzvratio: “Allah je tako htio.” Vjeruju?i da se radi o nesporazumu ili pak o neukusnoj šali (?ovjek ?e svašta pomisliti i u svašta ?e povjerovati samo da odgodi trenutak suo?avanja s istinom), ostao sam, zakratko, sjediti u njegovoj kancelariji, ne misle?i ni o ?emu. Domalo sam pozvan da vidim dijete i da ga, ako ho?u, ja odnesem u gasulhanu koja se nalazila u blizini Poslanikove džamije. Pošao sam za medicinskom sestrom. Silazim niz stepenice, u podrum. Mrtva?nica. U jednom frižideru, u foliji, bilo je zamotano stvorenje koje se još ju?er smiješilo i ispunjavalo ku?u radoš?u.

Uzeh ga u naru?je… Tek tad uvjerio sam se u gorku istinu: moj sin jedinac mrtav je, u to nema sumnje. Sa mnom je bio sažaljivi student S.H., iskreni pomaga? u nesre?i – nikad ne?u zaboraviti njegovu saosje?ajnost, niti ?u ikad zaboraviti da je plakao i u gasulhani dok sam, i sâm pla?u?i, pomagao u opremanju djeteta.

Gasulhana. Mjesto gdje ?e svako od nas, ja, koji ovo pišem, i vi, koji ?itate, biti odnesen i opremljen za put bez povratka. Rekli su mi da ?e dijete odmah okupati, a da ?e dženaza-namaz biti poslije ikindijskog namaza. Gladio sam ru?ice svog sin?i?a, kupaju?i ga, ljubio ga po licu, po rukama… Posljednji put pogledao sam njegovo lice i umotali smo njegovu malu glavu u kefine.

Odlazim ku?i, da saberem misli i pripremim se za dženaza-namaz. Supruga još ne zna da svoje voljeno dijete više nikad ne?e uzeti u naru?je. Pokušao sam se hrabro držati kad sam ušao u stan, ali… Supruga me upitala: “Kako je M.?” Zagrlio sam je i rekao: “Bolje mu je sad.” Prošla je cijela vje?nost dok sam smogao snage da joj kažem onu kobnu rije?, poslije koje se ruše svi snovi i prestaju sve nade na ovom svijetu, rije? poslije koje ?ovjeku samo dragi Allah ostaje kao utjeha. “Mrtav je”, kazao sam, isto onako jednostavno kao što je i meni vlasnik bolnice rekao. “Nema više našeg M.”, kazao sam. Zaplakala je, gorko, neopisivo teško, onako kako majka zapla?e kad ostane bez svog dojen?eta. Zajecala je ucviljena, i nije je ništa moglo utješiti. Volio bih da je iko drugi, a ne ja, mogao prenijeti ovu strašnu vijest mojoj supruzi.

Brat S.H. došao je po mene pola sata prije ikindijskog namaza. U Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji uveli su me na prednja, ?eona vrata, da bih odmah po završetku namaza ponio dženazu. Poslije farz-namaza, mujezin je oglasio da ?e se klanjati dženaza-namaz, ženi i djetetu. ?ijem djetetu, zapitao sam se ?uvši te mujezinove rije?i.

Tvom djetetu, bespomo?ni Allahov robe, koji stojiš u safu i ?ekaš da imam donese tekbir i da klanjaš namaz koji ?e trajati tek nekoliko minuta, a tebi ?e se ?initi da si strašnu vje?nost proveo u safu, dove?i za svog sina. Poslije namaza, uzeo sam ga u naru?je i ponio prema mezarju el-Beki, mezarju u kojem su ukopani naši velikani, ashabi, drugovi u džennetu, ako Bog da, i mnogi drugi ?estiti vjernici. Volio bih da je mezarje bilo još dalje, da se družim s mrtvim sinom, jer sam znao da je to naše posljednje druženje, na ovom svijetu.

Nimalo nisam žurio, premda je sunnet da se dženaza nosi žurnim korakom; onu su ženu žurno odnijeli, ja sam ostao iza njih. Nose?i svoje ?edo prema džennetskoj baš?i (inšallah), molio sam Allaha da ga u?ini mojim zagovornikom na Danu kona?nog polaganja ra?una. Nosim svog sina, sve manje i manje ostaje do mezara. Stižem do rake. Srce mi se steže, Zemlja mi tijesna postaje. Prisutni spustiše ženu u kabur, staviše je u udubljenje sa strane, prema sunnetu, i jedan ?ovjek, koji bijaše dolje, zatvori udubljenje ?erpi?ima… Zatim se meni obrati: “Dodaj mi dijete!”

Snebivaju?i se pružih svog sin?i?a M., ali ga vratih: nisam smogao snage da se od njeg odvojim, privio sam ga na grudi i plakao, jecao, znaju?i da se od njega moram rastati, zauvijek. Nisam razabirao šta mi ljudi govore. ?uo sam samo da mi je neko od prisutnih rekao: “Dodaj ?ovjeku dijete! Ovo je iskušenje na koje te Allah stavio!” ?ekam. Nadam se da još nije sve izgubljeno, mislim da se može nešta dogoditi, bilo kakvo ?udo, bilo šta…

Na koncu pružih onom ?ovjeku malo i ?isto, grijesima neuprljano tijelo, umotano u bijele kefine. Tako mi Allaha, Gospodara nebesa i Zemlje, ?im je onaj “nestrpljivi” ?ovjek uzeo dijete iz mojih ruku, osjetio sam da sam doslovno pola srca u onaj mezar dao. Za mene je dženaza bila završena i nisam više mogao ostati na mezarju, staništu koje nas ?eka. Sa mnom je, da me utješi, pošao student S.V. Ni njemu nikad ne?u zaboraviti utješne rije?i koje mi je uputio.

Ostavio sam dio svog srca u prelijepoj Medini, Gradu svjetlosti, nadaju?i se da ?emo, kad nas Sveznaju?i Allah oživi i bude s nama svi?ao ra?une, biti pošte?eni kazne i uvedeni u zanosni džennet, zajedno sa svojim sinom M.

Život je tekao dalje, a ja sam utjehu nalazio u namazu i obra?anju Uzvišenom Allahu. Neka je hvala Tebi, Allahu, Koji si nam dao priliku da padnemo ni?ice pred Tobom i da od Tebe, Blagodarnog i Svemogu?eg, tražimo! Kasnije mi je dragi Allah (kako je lijepa i draga ova sintagma!) podario dva sina. Neka je hvala Plemenitom Allahu na blagodatima i na strpljenju koje nam je ulio, nema istinskog božanstva osim Njega, Njega obožavamo, On je naš zaštitnik na ovom i na budu?em svijetu.

Vaš dobronamjerni brat Ebu Danijal

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites