Sura El-Fatiha nije samo sura kojom otpo?inje Kur’an, ve? je ona sura koja je, po mišljenju velikog broja islamskih u?enjaka, me?u prvim surama koje su objavljene. Ako bi se tako moglo re?i, Fatiha je Kur’an “u malom” zbog mnoštva zna?enj? koja sadrži. Jedan od aspekata Kur’ana, a time i ove velike sure, jeste odgojni. Vjernik stalno u?i suru El-Fatiha, a ona njega stalno podu?ava.

“Hvala Allahu, Gospodaru svjetova”: Pored pohvale Allaha i ?injenice da Gospodar zna?i Stvoritelj, Onaj koji svim upravlja, koji je ljudima dao blagodati i koji ih ?uva, ovaj ajet sadrži i zahvalnost. No, za razliku od pohvale, zahvalnost se iskazuje srcem, djelom i rije?ju. Tu razliku uo?avamo i u ajetu u kojem Allah kaže: “Budite zahvalni, o, ?eljadi Davudova! – A malo je zahvalnih me?u robovima Mojim” (Sebe, 13). Uo?avamo da je rekao “budite zahvalni”, a nije rekao govorite “zahvalni smo”. Ako iko zaslužuje potpunu zahvalnost, onda je to Plemeniti Gospodar. Za razliku od iskazivanja zahvalnosti jezikom, zahvalnost srca podrazumijeva spoznaju da blagodat dolazi od Allaha: “...od Allaha je svaka blagodat koju uživate.” (En-Nahl, 53) Blagodati se razlikuju, a najve?a je blagodat vjere jer ona vodi vje?noj blagodati. Zahvalnost djelom podrazumijeva pokornost Njemu Milostivom. Oni koji su izrazito zahvalni, svoju pokornost ne ograni?avaju samo na ono obavezno, ve? se dobrovoljnim djelima (nafilama) žele posebno približiti svome Stvoritelju. Kada su neki ashabi vidjeli da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao toliko dugo da bi mu otekle noge, za?u?eno bi ga upitali: “O, Allahov Poslani?e, Allah ti je oprostio sve grijehe, pa zašto toliko klanjaš?”, a on bi odgovorio: “Zar da ne budem Allahov zahvalni rob!? (Buhari, br. 4836, i Muslim, br. 2819)      

“Milostivom, Samilosnom”: Ovaj ajet dolazi nakon spominjanja da je On Stvoritelj svjetova, što je pokazatelj da je najve?a veza izme?u Allaha i Njegovih stvorenja – Njegova milost. Ukoliko nam mnogo zna?i da je upravo milost veza izme?u nas i Gospodara, onda trebamo shvatiti da je milost jedna od najvažnijih veza izme?u nas i ostalih stvorenja. U vjerodostojnom hadisu navodi se: “Onima koji su milostivi, Allah ?e se smilovati. Smilujte se onima koji su na Zemlju, smilovat ?e vam se Onaj koji je na nebesima.” (Ebu Davud, br. 4941, Tirmizi, br. 1924)

“Vladaru Dana sudnjeg”: Dana sudnjeg (ar. jevmiddin) zna?i Dana nagrade i polaganja ra?una. Ovo zna?enje svakog navodi na razmišljanje o svojim djelima. Onoga ko razmišlja o ovom ajetu to nedvojbeno podsje?a na osje?aj odgovornosti u pogledu djela koja ?ini. Plod osje?aja odgovornosti jeste odmjerenost u djelima i rije?ima. Isto tako, razumijemo da za bolju odgovornost ?ovjeka treba veoma ?esto, odnosno konstantno podsje?ati na eventualne loše posljedice njegovog neodgovornog ponašanja, ali isto tako i na dobre posljedice njegovog odgovornog ponašanja. Ovo kažem jer vjernici ovu suru ponavljaju svakodnevno na svakom rekatu namaza. Možda najteži ajeti koji imaju sli?no zna?enje ovome jesu ona dva sa kraja sure Ez-Zilzal u kojima se kaže: “Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet ?e ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet ?e ga.”

Ipak, ?ovjek koji napravi propuste i eventualno bude neodgovoran, može se iskrenom tevbom popraviti jer On je Onaj “koji oprašta grijehe i prima pokajanje” (Gafir, 3).

“Samo Tebe obožavamo…”: Ako znamo da se pod obožavanjem (ibadetom) podrazumijeva “sve što Allah voli od djela i rije?i, tajnih i javnih”, odnosno, da je to “sve što je Allah naredio” i da ono može biti vezano za naš odnos prema Allahu i prema ljudima i drugim stvorenjima, onda ?emo, da ne bismo bili kontradiktorni, nastojati to primijeniti u životu. Tako mi vjerujemo da Allah sve vidi pa ?emo svoja djela uskla?ivati da ih vidi onako kako On to voli. Uz to, vjerujemo da On sve ?uje, pa ?emo paziti da izgovaramo ono što On voli i šutjet ?emo onda kada On to voli. I vjerujemo da On sve zna, pa ?emo se truditi da ono što naše grudi kriju bude ono što On isto tako voli. Pored ovoga, obožavanje samo Njega podrazumijeva da, ukoliko nam se neko ili nešto isprije?i na tome putu, budemo hrabri i nikada ne dadnemo nikome i ni?emu prednost nad Allahom i pokornosti Njemu. Neko re?e: “Prava sloboda jeste da budeš pravi Allahov rob, a da se toga oslobodiš, pravo je ropstvo.” Zna?enje ovog ajeta u drugom obliku nalazimo u suri Ez-Zarijat (56): “Džine i ljude stvorio sam samo da Me obožavaju”, te nam stoga ne preostaje ništa drugo ve? da svoj život uskladimo sa ovim zna?enjem.

“...i samo od Tebe pomo? tražimo”, tj. ne tražimo pomo? ni od koga osim od Tebe. Samo Tebe obožavamo, ali mi to ne možemo bez Tvoje pomo?i i zato samo od Tebe pomo? tražimo. Ovo je zato jer vjernik koji je spoznao Allaha, spoznao je da je u stalnoj potrebi da mu On bude na pomo?i. Isto tako, onaj ko obožava nekog drugog mimo Allaha nije spoznao Allaha onako kako treba, a takvo je stanje i sa onim koji traži pomo? od nekog mimo Allaha. Iz ovoga razumijemo da se razlog zbog kojeg ?e oni koji Ga ne obožavaju po?eti to ?initi nalazi u tome da Ga upoznaju onako kako treba. Neki su u?enjaci rekli da oblik množine u rije?ima “obožavamo” i “tražimo” ukazuje na zna?aj potpomaganja sa drugim vjernicima.

“Uputi nas na Pravi put...”: Ovo je ajet u vidu dove. Ovdje zapažamo nekoliko stvari:

Prvo, dova je navedena nakon pohvale Allaha, spominjanja Njegovog velikog djela – stvaranja svjetova, i nakon spominjanja Njegovih lijepih imena “Milostivi, Samilosni”, i Njegovog svojstva Vladara Dana sudnjeg. Upravo su ovo pravila lijepog ponašanja prilikom upu?ivanja bilo koje dove: donijeti pohvalu na Allaha, spomenuti Njegova lijepa imena i svojstva i ono Njegovo djelo koje je sukladno dovi koju u?imo, pa Ga onda zamoliti za ono što želimo.

Drugo, dova je navedena u obliku množine, a ne jednine. “Uputi nas!”, a ne: “Uputi me!” Ovo ukazuje na važnost nesebi?nosti, važnosti zajednice, važnosti dove za druge muslimane. Jer, ako u ovoj dovi tražimo uputu za “nas”, onda nismo sebi?ni, u zajednici se ne ponašamo destruktivno, pomažemo svakog od “nas” da bolje spozna Pravi put i da se svi ponašamo u skladu sa njim.

Tre?e, dok u?enjem ovog ajeta u vidu dove tražimo uputu na Pravi put, moramo znati šta je Pravi put. Ako znamo da je Pravi put zapravo put Kur’ana, put sunneta Poslanika islama Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, put islama, onda ne možemo a da ne nastojimo da spoznajemo taj put iz izvora islama. U suprotnom, mi istovremeno kao da tražimo nešto što ne?emo da uzmemo, kao da tražimo uputstva, a ne zanima nas šta su zapravo ta uputstva. Isto tako, ako znamo da ovim ajetom tražimo da nas Allah u?vrsti na Pravom putu, onda, ako ve? znamo šta je Pravi put, ne smijemo sebi dozvoliti da radimo ono što je tome suprotno, što je u opre?nosti sa njegovim smjernicama i propisima, jer tražimo da budemo ?vrsti i ustrajni u onome što istovremeno kršimo.

“Na put onih kojima si blagodaran bio...”: Ako znamo da su oni spomenuti u ajetu: “Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku bit ?e u društvu vjerovjesn?k?, i pravedn?k?, i šeh?d?, i dobrih ljudi, kojima je Allah blagodaran bio” (En-Nisa, 69), onda znamo da postoje svijetli primjeri ljudi koji su hodili Pravim putem. Ako znamo da su oni uzori i tražimo od Allaha da nas uputi da i mi idemo njihovim stopama, onda to iziskuje da ih upoznamo i da vidimo kako su se oni ponašali u stanju rahatluka i musibeta, teško?a, u samo?i i u društvu, u miru i u ratu, kako su se odnosili prema Allahu i prema ljudima. Da bismo to otkrili ne trebaju mnoge enciklopedije i biblioteke, jer je Allah u Kur’anu posvetio tome veliki dio. Gotovo da nema situacije u kojoj se možemo na?i u životu a da u Kur’anu ne na?emo opis nekoga ko je bio u sli?noj situaciji, i opis toga kako je postupio, pa da i mi sli?no postupimo, jer “u kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni” (Jusuf, 111). Nije ?udo što je nama potrebno da spoznamo ove uzore jer je to trebalo i plemenitom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kojem je Milostivi Gospodar, opisuju?i prijašnje poslanike, rekao: “...Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi put.” (El-En‘am, 90)

“...A ne onih koji su na sebe srdžbu izazvali niti onih koji su zalutali!” U hadisu se navodi: “Oni koji su na sebe srdžbu izazvali jesu židovi, a oni koji su zalutali jesu krš?ani.” (Tirmizi, 2953, hasen) Istina je da su ove dvije skupine ljudi najistaknutije skupine na koje se odnosi ovaj ajet, jer da se misli samo na njih, onda bi ajet mogao glasiti: “A ne na put židova i krš?ana.” Ovo kažemo jer je cilj ajeta ukazati na osobine zbog kojih su jedni “na sebe srdžbu izazvali”, a drugi “zalutali”.

Iz drugih kur’anskih ajeta zaklju?uje se da su židovi ti koji su na sebe srdžbu izazvali, jer su, kada im je došao Poslanik koji je od Allaha prenosio Objavu i upu?ivao Pravi put, nakon što su spoznali Pravi put, odmah su ga ostavili. U?inili su to radi zadovoljavanja svojih prohtjeva za novcem i vlaš?u ili, bolje re?eno, strastima uop?eno. Iz toga slijedi da je jedan od najve?ih razloga neslije?enja Istine i Pravog puta upravo slije?enje strasti. Kada to vjernik zna, onda se sa posebnom pažnjom ?uva da on ne skrene sa Pravog puta zbog slije?enja neke strasti. Naši su u?enjaci naveli da postoje psihi?ke i tjelesne strasti. Primjer tjelesnih strasti jesu strasti za hranom, pi?em i spolnim odnosom, a primjer psihi?kih jeste strast za ugledom, hvalom i slavom. Ni zbog jedne od strasti vjernik ne?e prekršiti smjernice Pravog puta i njegove propise, a ukoliko ih i prekrši, dužan je da se pokaje i da ih se riješi.

Isto tako, iz mnogobrojnih ajeta shvatamo da su krš?ani oni koji su zalutali jer nisu spoznali Pravi put. U ovome se nalazi poticaj vjernicima koji su spoznali Pravi put da ga još više istražuju, izu?avaju njegove smjernice i propise. Nepostojanje želje za spoznajom smjernica i propisa islama ?ini ljude sli?nim krš?anima kojima se vjera svodi na nasljednu tradiciju, a ne na nešto što je itekako utemeljeno na autenti?nosti njihove knjige i prakse njihovog poslanika. Ibn Kesir u svom Tefsiru kaže: “Put vjernika sadrži poznavanje istine i ?injenje djela shodno njenoj spoznaji, jer židovi nisu postupali u skladu sa svojom spoznajom istine, a krš?ani je nisu istinski spoznali.”

Dakle, dva su razloga zbog kojih ljudi ostavljaju Pravi put: slije?enje strasti i neznanje. Neprijatelji islama na sve mogu?e na?ine pokušavaju navesti muslimane da, poput njih, slijede svoje strasti i da ostanu neznalice prije svega u pogledu svoje vjere.

Od iskazivanja hvale Allahu i zahvale Njemu na blagodatima, uz naglašavanje odgovornosti, iskazivanja monoteizma i traženja pomo?i, preko isticanja zna?enja zajednice i traženja upute od Njega, ugledaju?i se na dobre i ?uvaju?i se puta onih loših uzora, sura El-Fatiha svakodnevno nas više puta odgaja. Primjenom ovih odgojnih smjernica u životu možemo samo napredovati na putu ka Allahu i ka Ku?i vje?nosti gdje ?e vjernicima “njihova posljednja dova biti: ‘Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!’” (Junus, 10)

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites