Kad smo se sreli na putu ezan je ucio.
-¨Hajde, dodji sa mnom u dzamiju...¨- rekao sam ¨... znas da je danas dzuma!?¨
-¨Znas i ti, da ja ne idem u dzamiju!¨
-¨Znam, ali stvarno bih zelio da znam razlog.¨
-¨Pa ne znam ne mogu, znas i brinem se da mi se nece pegla na hlacama pokvariti¨

Samo sam se nasmijao.
-¨Vjerovatno se salis, zar i zbog toga moze da se ne ide u dzamiju?¨
-¨Ozbiljno ti kazem, znas da pazim na svoje odijevanje a posebno volim zeleno.¨ I stvarno, bilo je tako.
Odjeca koju je oblacio bila je stvarno lijepa, uvijek je birao da to bude zelena boja i uvijek je bila ispeglana.
-"U redu," rekao sam - "zar nisi nikad u zivotu isao u dzamiju?"
-"Dok sam bio dijete isao sam sa djedom par puta, ali tad nisam razmisljao o tome hoce li mi hlace na koljenima da izblijede i mislim da vise nikako necu ici u dzamiju."
-' Ono sto je rekao zaista me je zbunilo i pokajao sam se sto sam otvorio ovu temu.
Poslije smo se pozdravili i rastali.
Dva mjeseca nakon toga naseg razgovora rekli su mi da je u dzamiji.
Odmah sam otisao, bio je ispred safova koji su bili poredani za namaz u dzamijskoj basti.
I opet je bilo zeleno, polahko sam mu se priblizio i tihim glasom prozborio:
-"Rekao si da nikako neces dolaziti u dzamiju!?"
Nista nije odgovorio, lezao je na tabutu koji je bio prekriven zelenim!

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites