Umjesto njih mogu vidjeti obilje muzi?kih spotova, reklama, filmova, serija, i uglavnom nepoželjne oblike ponašanja i osobine kojima su bombardovana dok sjede ispred TV-a. Televizija kao mas-medij umjesto prvobitne informativne i edukativne uloge dobila je novu marketinšku, ideološku i destruktivnu ulogu. Marketinška ima za cilj da po svaku cijenu promoviše odre?ene proizvode direktno u promo-bloku rezervisanom za reklame, ili indirektno u pauzama koje slijede dok traje odre?eni film, serija i sl. Ideološke namjere o?ituju se svakojakim nastojanjima da se putem televizije, a sada i interneta, infiltriraju svi negativni modeli ponašanja i izopa?eni sistemi vrijednosti ?iji je cilj da razore porodicu, a samim tim i društvo. Primjetno je, dakle, da se uloge televizija nadovezuju i nadopunjuju jedna na drugu. Destruktivna uloga medija odnosi se na promovisanje bluda, nasilja, preljube, zavisti, ljubomore, materijalizam, kra?u, ubistva isl. Ve?ina amoralnih stvari predstavlja se normalnim i prirodnim, a novac je shva?en kao neodvojivi dio života. Ako se u tom duhu «odgajaju» uku?ani, onda je normalan slijed o?ekivanje konflikta i sukoba. A kada se razori porodica kao nukleus društva, onda je na pomolu i uništenje cjelokupne društvene zajednice kojom je, tako razorenom, mnogo lakše vladati.

Zbog svega prethodno navedenog mi ?emo u ovom našem kratkom izvodu, seminarskoj vježbi iz oblasti pedagogije, pokušati da navedemo bar osnovne negativne uticaje medija na djecu u kojima ?uemo se zadržati na terenu elektronskih i štampanih medija te njihovog sadržaja i uticaja na djecu od televizije kao najmasovnijeg i najrasprostranjenijeg medija današnjice preko štampanih medija-novina do interneta.

UTICAJ FILMA I SERIJA: Kao neraskidiv element televizijskog programa kome su i djeca u mnogoj mjeri usljed nedostatka kontrole, nezainteresovanosti i nepažnje roditelja izložena svakako je film i serija. Filmovi obiluju naj?eš?e scenama nasilja, ubistava, kra?e, prostitucije, scenama uzimanja droga,alkohola i drugih opojnih sredstava, a ni serije nisu mnogo druga?ije. U njima je jedini segment razlike taj što traju mnogo duže, nižu svoje doga?aje iz dana u dan i njima direktno uti?u na gledateljstvo koje u velikoj mjeri sa?injavaju djeca.

Širom svijeta devetogodišnjaci u mnogim školama nose sa sobom oružje i noževe motivisani željom da se dokažu pred svojim vršnjacima, a to su, svakako, vidjeli na televiziji, reklamama, filmovima, serijama itd. jer su djeca bombardovana raznim vidovima nasilja koje im televizija ovim putem nudi. »Sedmogodišnji de?ak iz Novog Beograda, imitiraju?i scenu vi?enu na televiziji, obesio je mla?u sestru za radijator u njihovom stanu, dok je majka bila u kupatilu. Objasnio je da su se igrali... Tim stru?njaka koji je posle ove tragedije radio sa de?akom zaklju?io je da on nije svestan da je ubio sestru, jer je "izmešao" film i stvarni život.«

Ovaj slu?aj, mada ekstreman, nije usamljen kod nas. Stru?njaci koji se bave ovom problematikom tvrde da je porodica, potpuno razbijena, u trci za opstankom, vaspitanje djeteta prepustila "magi?noj kutiji". Vrijednosti su izmjenjene, a nedostatak roditeljske pažnje dijete je zamijenilo idolima koji su uvek tu za njih - junacima iz filmova, serija, reklama...

Amerikanci su u pravu kad televiziju nazivaju najkrvavijom bebisiterkom na svetu. Televizija podražava novi oblik ponašanja i podsti?e agresivnost djece. Ako dete gleda film neprimjeren njegovom uzrastu, može da pobrka stvarnost sa maštom. To jest, dijete razmišlja - ono što može onaj na televiziji mogu i ja - ako on može da leti, ako njega mogu da ubiju, pa da oživi... Tome su prvenstveno podložni mališani i zato treba da se ograni?i šta i koliko dijete može da gleda. Ono unosi u sebe njihove poglede na dobro, lijepo, pošteno, odnosno na nepošteno, ružno, zabranjeno itd. I to postaje sastavni dio dje?je li?nosti te ?e se ponašati prema tome i u odsustvu roditelja.

Dijete je gledanjem razli?itih filmskih, a njemu neprimjerenih sadržaja, prinu?eno i da ?uje bezbroj psovki i pogrdnih rije?i koje ?e polako usvajati i primjenivati i u svom rje?niku. Sem psovki, scena ubistava, krvoproli?a i plja?ke, gotovo da ne postoji film koji se može ponuditi mla?oj gledateljskoj populaciji bez scena vo?enja ljubavi dvoje odraslih ljudi, poljubaca i ostalih nemorlanih scena kojima bismo, njegov mali i još nedovoljno razvijeni da to prihvati, um trebali poštedjeti. Stoga se ?esto i dešava da dijeca danas oponašaju?i TV zvijezde, glumce i pjeva?e u osnovnim i srednjim školama rano stupaju u intimne odnose što svakako negativno uti?e na njihov psiho-fizi?ki razvoj. Mnoge djevoj?ice su dolazile i do ginekoloških stolova, abortusa i ostalih traumati?nih problema zbog svega navedenog a u ?emu je televizija svakako imala velik svoj udio.

U onoj mjeri, u kojoj je dijete prepušteno da samo gleda razli?ite sadržaje, bez komunikacija sa okolinom, može se re?i da TV negativno uti?e. Gledaju?i na televiziji stil življenja, oblike ponašanja, stil obla?enja i na?ine opho?enja, djeca bez razmišljanja to prihvataju i oponašaju udaljavaju?i se tako od svog sistema vrijednosti, svoje kulture i identiteta.

UTICAJ TV REKLAMA NA DJECU: Ako obratimo pažnju na reklamne spotove bilo naših ili stranih TV stanica, primjeti?emo da ni jedna obi?na reklama za gume, sok, vodu, slatkiš ili deterdžent ne može da se snimi bez prikaza neke razgoli?ene žene, a da o ženskim ?arapama, kupkama, mlijeku za tijelo i šminki i ne govorimo uop?e. Sve to ostavlja traga na dje?iju svijest, a kako ?e se to kasnije ili možda odmah iz te njihove male svijesti manifestovati bi?emo i sami ako ve? nismo potencijalni svjedoci.

Koliko je snažan uticaj televizije na djecu pokazuju rezultati istraživanja posebno onog koje je sproveo nau?nik Bandura. Naime, istraživanje je pokazalo da su se djeca kojoj su prikazivane emisije s nasiljem ponašala agresivno imitiraju?i tako ono što su vidjela na televiziji. Koliko je jak uticaj televizije na psihu i ponašanje djeteta pokazuju i primjeri iz svakodnevnog života. Nakon što je gledao muzi?ki spot u kome poznati pjeva? nasred autoputa prelazi dok oko njega jure automobili, jedan dje?ak je izašao na ulicu i oponašao ga. Drugi je sko?io sa stepeništa nakon što je popio energetsko pi?e »red bul«, ali nije mogao da poleti kako se u reklami navodi, ve? je dobio gips na nozi, ?ega naravno u reklami nije bilo.

Proizvo?a?ima TV-reklama nije važno da li ?e neko dijete htjeti da iz radoznalosti isproba ono što je vidjelo i bukvalno shvatilo ili da se identifikuje sa nekom poznatom li?noš?u i tako bude u modi. Marketinškim kompanijama jedino je važno da pridobiju publiku odnosno kupce ne vode?i ra?una o negativnim posljedicama. Nadežda Milenkovi?, komunikolog, stru?njak za marketing i autor knjige "Kako najlakše upropastiti sopstveno dete" smatra da su poruke koje televizija šalje svojim programima krajnje bizarne. »Ako samo pogledamo reklame, sve ?e nam biti jasno. Šta može dete da nau?i i kakvu poruku da dobije ako vidi vršnjake, našminkane samo da bi, kao ?avol?i??i, reklamirali reklame. Ili, šta re?i za spot o devoj?ici koja "njuška" omekšiva? za rublje i ?ak se i navukla na njega? I o njenom drugu iz školskog autobusa (koje ina?e svakog dana vi?ate na našim ulicama, zar ne?) koji ne "provaljuje" da mu je ona na kraju preotela džemper, nego nas naivno uverava kako njih dvoje razmenjuju garderobu (ali ne videsmo njega u njenoj haljinici).

Kad su još od malena takve seka-perse, onda ne treba da nas ?udi to što posle, umesto da izvršavaju bra?ne obaveze, ostaju s pivom, ili, još gore - s devojkom razmenjuju recepte za pranje veša.«1

Naravno, TV- stanica ne brine kakvu ?e poruku reklama da pošalje. Neka o tome brinu oni koji reklame pla?aju. U borbi za klijentelu TV- stanice moraju i da se reklamiraju. Podaci o gledanosti uvijek su dobar argument.

Televizija sužava vidike ne samo djeci ve? i odraslima, stavljaju?i se u ulogu manipulatora posebno kada je rije? o reklamama. Na primjer, ukoliko na Tv-u vidimo reklamu za obi?an deterdžent, ?im u?emo u prodavnicu prvo ?emo ka njemu pružiti ruku i prvo ?emo njega potražiti. U podsvijesti postajemo robovi tih malih ?etvrtastih mašina.

UTICAJ MUZI?KIH EMISIJA NA ODGOJ DJETETA: Analizom sadržaja bilo koje muzi?ke emisije sa naše lokalne, regionalne ili satelitske televizije odmah ?emo do?i do lahko uo?ljivih ?injenica da od tog, nama svakodnevno plasiranog materijala, nema ni?ega što bismo mogli ponuditi i našoj djeci da slušaju (i gledaju). Savremeni dje?ak i djevoj?ica suo?eni su sa eksploatacijom nemorala te posmatranjem golišavih, poluodjevenih ili skoro nimalo odjevenih žena koje su, po svoj prilici, u ulozi porodi?ne striptizete, kako se uvijaju pred njihovim o?ima. Djevoj?ice ?esto znaju imitirati njihove pokrete, a mnogi umno ograni?eni roditelji se dive rije?ima koje je njihova djevoj?ica tako dobro zapamtila, a koje je žalosno slušati da izlaze iz usta jednog tako nevinog i ?istog stvorenja kakvo je dijete poput: »dodirni me, topim se u tvojim rukama i sl.«

Svakako da te polugole, straš?u i pohlepom vo?ene nemorlane žene ne mogu biti primjer u bilo ?emu bilo kojem djetetu. No, uprkos tome, roditelji ne posve?uju dovoljno pažnje ovom negativnom elementu kada je u pitanju pravilan odgoj njihovog djeteta i sasvim nemarno se odnose prema pomenutom problemu.

UTICAJ TELEVIZIJE NA INTELEKT DJETETA: Osim što veliko interesovanje za TV smanjuje interesovanja djece za druženje, igru ili sport, dijete se i pasivizira, uspavljuje mu se duh, a uspjehe junaka sa TV-a doživljava kao svoje. Na taj na?in dijete gubi svijest o realnim dešavanjima.

Odrastanje uz ratne poklike u svakodnevnim izvještajima sa ratišta, tako?er, ima svoju cijenu. Posebnu opasnost predstavlja generacija koja je odrasla gledaju?i svakodnevno "rat uživo" na TV ekranima. Ubijanje, prizori iskasapljenih tijela, raspirivanje me?unacionalne mržnje bile su scene koje smo svi mi, a samim tim i mnogo mla?a djeca gledali uz doru?ak, ru?ak i ve?eru. Nau?ni saradnik Instituta za pedagoška istraživanja u Beogradu, Stevan Krnjaji?, navodi da je televizija kod nas toliko mo?na da je dovoljno samo pojavljivanje na ekranu, pa i ako je u pitanju višestruki ubica, posta?e nekome idol. Prof. dr. Dragoljub Zori?, redovni profesor na smjeru za bosanski i srpski jezik i književnost na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, pri?a o iskustvu svoje koleginice koja radi u nekoj osnovnoj školi u Užicu, da je jednom dala djeci doma?i zadatak na temu - šta bi želio da budeš kad porasteš? Na njeno zaprepaš?enje, najve?i dio ?aka je u svom sastavu napisao da bi želio da bude Legija, što je ona objasnila utiskom pod kojim su djeca bila u to vrijeme kada se sudilo ubicama pokojnog ?in?i?a i kada je Legija i njegovo hapšenje bilo u centru medijske pažnje.

Djeca u predškolskom uzrastu, koja provode najviše vremena uz televizijski program su i najpodložnija imitiranju. Televizija ima odre?enu društvenu vrijednost koja je itekako bitna u našoj sredini. Ako sociolozi budu u pravu, zahvaljuju?i tome, kroz nekoliko godina ima?emo takozvanu "urbanu gerilu" sastavljenu od djece koja su odrasla na takvim sadržajima, bez jasnih ciljeva....Pri tom, ne?e biti bitno iz kog socijalnom miljea dolaze, da li su njihove porodice bogate ili siromašne.

Televiziju ve? odavno nazivaju zaglupljuju?om i ve? duže vremena se razmatra da li i u kojoj mjeri gledanje televizije smanjuje inteligenciju. Neki su smatrali da televizija zaista zaglupljuje, neki da može da dekoncentriše, ali ne i da zaista smanji ne?iju inteligenciju.

Me?utim, sve donedavno to su bila samo pojedina?na mišljenja. Šta se promijenilo? Sprovedeno je istraživanje koje je trajalo 30 godina i u koje je bilo uklju?eno hiljadu djece s razli?itim porijeklom, razli?itom inteligencijom i razli?itim navikama u gledanju televizije. Evo do kojih se rezultata došlo: jedna od najo?iglednijih stvari koje su se pokazale u toku istraživanja jeste da djeca koja mnogo gledaju televiziju rijetko upisuju i završavaju fakultete.

To se odnosi na djecu razli?itih imovinskih stanja, tako da materijalni faktor nije presudan. Ako govorimo o završavanju fakulteta u roku ili i prije roka, pokazalo se da sedam odsto djece koja gledaju televiziju manje od sat vremena dnevno najviše kvalifikacije sti?u do dvadesetšeste godine. Sedam odsto se može u?initi kao mali procjenat, ali ovdje govorimo o zemljama poput Novog Zelanda, gdje svakako nije uobi?ajeno da svako ide na fakultet ili da nastavi školovanje i nakon fakulteta.

Kao najpogubnije pokazalo se pretjerano gledanje televizije od ranog djetinjstva. Istraživanje je pokazalo da ?ak i veoma inteligentna djeca, koja su uz to iz dobrostoje?ih porodica (dakle, definitivno bi trebalo da budu dovoljno pametna za fakultet i da im novac ne predstavlja problem za upisivanje), a koja puno gledaju televiziju, rje?e sti?u višu stru?nu spremu.

Zbog ?ega je to tako? Nau?nici imaju slede?a objašnjenja: kao prvo, djeca gledaju televiziju umjesto da u to vrijeme rješavaju doma?e zadatke i obnavljaju školsko gradivo. Ona pred televizorom provode vrijeme koje bi mogla da provedu u u?enju, ?itanju, druženju s prijateljima... Kao drugo, pretjerano gledanje televizije dovodi do poreme?aja pažnje i ponašanja, što štetno uti?e na uspjeh u školi - djeca imaju smanjenu sposobnost pra?enja nastave i agresivnija su.

ANALIZA PROGRAMA ZA DJECU: Mnoge bajke, basne i pripovjetke kojima su se djeca unazad nekoliko decenija zabavljala ?itaju?i ih, razmišljaju?i i maštaju?i o pojedinim likovima, televizija ih je danas preto?ila u video zapise koji su uskratili djeci taj dio maštanja zamijenivši ga kratkotrajnim vizuelnim i lahko zaboravljivim doživljajima.

Televizija je, kao najmo?niji medij, "apsorbovala" je sva saznanja i predstavila ih djeci uverljivo, kao stvarno i mogu?e. Televizija je, ustvari, izražavaju?i se živom slikom, zvukom i tonom, rije?ima – neminovno, na?inom prezentacije, promijenila i shvatanje o izmaštanom. Ona je "izmaštano i ?udesno" prividno približila djetetu, ali je u pogledu recepcije osiromašila i sputala dijete nude?i mu "izmaštano i ?udesno" kao gotov, konkretizovan i zaujvek dat "svijet". »Dijete je nekad "zamišljalo", u skladu sa intelektualnim i emotivnim sposobnostima, an?ele i ?avole, veštice i vampire, kraljevi?e i princeze, zle ma?ehe i dobre pastorke, aždaje i krilate babe, nemani svake vrste kakve samo mašta može stvoriti. Dete je, slušaju?i ili ?itaju?i, širilo granice realnosti, nadogra?ivalo realnost na subjektivan na?in, po svojoj meri i tako se, opredeljuju?i se za dobro i ?ove?no, lepo i moralno – i samo duhovno bogatilo. Televizija je po?ela pri?anje u živim slikama; zadržala je re?, ali je vizuelno doga?aj u?inila stvarnim. ?ak i ono što je bilo teško zamislivo da se može ekranizovati – razgovor životinja u basnama – u crtanim filmovima, animacijom, lako je postalo filmska stvarnost. U TV pri?ama su vanzemaljci konkretizovani tako da tek nešto imaju sli?no sa stvarnim ?ovekom, kornja?e (Nindža kornja?e) su predstavljene u sasvim novoj nameni, svinja je u crta?ima toliko deformisana da ju je teško i prepoznati u pore?enju sa stvarnom, umesto Snežane i sedam patuljaka dobili smo Huga, Hugolinu i decu... predstave o divljim i doma?im životinjama toliko su u osnovi izmenjene da dete, naro?ito gradsko dete, neminovno u susretu sa stvarnoš?u ose?a veliki rascep u duši i razo?aranje.«

TV je moderno dijete umrtvila, vezala ga za fotelju, prikovala za jedno mjesto, ograni?ila njegov vidik i lišila svih napora – ?ak i napora da zamišlja!

U TV crta?ima za djecu, a to nisu jedini materijali (možda je prestrogo govoriti o TV žanrovima, jer nigdje nema tolike mješavine žanrova kao na TV-u), na primjer, ima previše agresije, kra?a, ubistava, nereda i lahkog života bez rada – da je slika stvarnosti potpuno deformisana, ponekad lišena ma i najmanje stvarnosti.

TV je transformacijom fantasti?nih sadržaja negirala klasi?ne vrijednosti. Ona je dijete oslobodila svih napora, pa ?ak i potrebe da "zamišlja". Pošto je na ekranu "potpuna iluzija stvarnosti" – TV tehnicizam je olijenio duh djeteta, u?inio da bude konzument i trivijalnih sadržaja i izgubi smisao za istinske vrijednosti. Dijete nije u mogu?nosti da bira umjetni?ki sadržaj prema svojim sklonostima, ve? mu TV name?e sadržaje. Takvim postupkom dijete gubi motivaciju, postaje lijeno, inertno i zapada u intelektualnu tupost. TV-prikazuje likove u fantasti?nim scenama koji razrješavaju opasnosti "pritiskom na dugme". Nisu, dakle, potrebni nikakvi napori: ni snaga, ni izdržljivost, ni snalažljivost, ni pametovanje – sve ?e to u?initi mašine!

»I jezik u prikazivanju fantasti?nih sadržaja prepun je neznanja (Nindža kornja?e, napad br. 35. "Moj malj nikad nije promašio!", a na slici se vidi najobi?nija sekira). Najzad, umesto nekada, na primer, filmovane bajke Kameni cvet, koja se primala u trajanju od najviše dva sata, sada je dete-recipijent primorano da prati junake u "serijama", a to zna?i smišljenu vremensku okupaciju de?ijih fizi?kih i duhovnih vrednosti.”5

Dakle, od sveukupnog televizijskog programa za djecu, na raspolaganju im preostaje samo po koji crtani film (vrlo rijetko animirani) koji odgledaju u jednom dahu i sem koga je prostor koji sakuplja njihovu pažnju ograni?en na serije i filmove za odrasle, odnosno muziku, reklame isl.

UTICAJ ŠTAMPANIH MEDIJA NA ODGOJ DJETETA: I štampani mediji imaju svoj udio u odgoju djece koji ?esto zna biti više negativan nego pozitivan. Naslovnice raznih magazina su prepune skandaloznih fotografija, psovke ili nekih drugih oblika nedoli?nog govora i ponašanja. Uglavnom se reklamiraju putem TV-a, a to je na?in na koji djeca budu upoznata sa njima, ili putem donošenja u ku?u takvih i njima sli?nih novina, žargonski prozvanih žuta štampa. Me?utim, i u mnogim, da ih tako nazovemo, ozbiljnijim dnevnim i sedmi?nim novinama koje roditelji kupuju radi iš?itavanja razli?itih informacija, mogu se na?i mnoge kolor fotografije golišavih i, slobodno ih možemo nazvati, bludnih žena i to, kao što je slu?aj sa »Blicom«, uglavnom bude na tre?oj strani sa udarnim vijestima iz zemlje ili svijeta gdje se pored na?e i neka »fotka« striptizete ili »umjetnice«. Takve novine bivaju predmet koji ide iz ruke u ruku od najstarijih do najmla?ih ?lanova porodice te djeca bivaju sa takvim izvorom nemorala susretnuta još od malih nogu, a sve se to može negativno odraziti na njihov moral i odgoj u budu?nosti.

Me?utim, mnogi kiosci sa novinama ?isto pornografske sadržine nalaze se u neposrednoj blizini osnovnih i srednjih škola, dakle, uz samu školsku ogradu i djeca su prakti?no prisiljena da svakim danom na putu do i oko škole gledaju izložene novine sa velikim nemoralnim fotografijama te tako dolaze u iskušenje i da ih kupe i iš?itavaju. Ne znam koliko je naš zakon precizan po ovom pitanju, ali kada se radi o zakonu zemalja sa Zapada, izri?ito se zabranjuje prodaja takvih novina u radijusu od nekoliko stotina metara oko srednjih i osnovnih škola, fakulteta i svih omladinskih udruženja. No, kod nas postojao takav zakon ili ne, ?injeni?no je da prodavci tih novina su smjestili svoje kioske uz samu školsku ogradu i da ih reprezentuju djeci bez ikakve selekcije. Takvih primjera iz našeg grada ima puno.

Sem toga, djeci su umjesto ranijih »Tik-tak« novina tipi?no dje?ije sadržine, danas ponu?ene broje druge novine koje tretiraju teme apsolutno neprimjerene njihovim godinama. Na primjer, u mnogim našim osnovnim školama djeci se nude novine »To si ti«. Nekom površnom analizom tih novina lahko uo?avamo da se 98% sadržine tih novina svodi na ljubavnu poeziju, ljubavne teme tipa »Kako da osvojiš njegovo srce«, zatim psiho-testove sa naslovima »Koliko je jaka tvoja ljubav« kao i mnoga zabrinjavaju?a pitanja mladih ?itateljki koja upu?uju nekakvim pedagozima. Jedno takvo pitanje koje sam pro?itala, upu?eno od strane neke zabrinute djevoj?ice glasilo je ovako: »Imam 14 i po godina, moj de?ko je 4 mjeseca stariji od mene, on želi da stupimo u intimne odnose, a ja se ne?kam jer me je sramota da mu priznam da sam još uvijek devica pa se bojim da ?e me izvrgnuti poruzi i ispri?ati drugima to. Šta da radim?«...i nakon toga ide šifra. Sli?na pitanja postavljaju dvanaestogodišnjaci, a koja idu ?ak i do onog – kako da koristim kondom? A da i ne govorimo o obilju fotografija na kojima su naslikani parevi u nekakvim...nedoli?nim pozama.

Sem ovako, za mene šokantnih, pitanja i tema, te »dje?ije« novine su pune raznih bajalica, tipa »sudbina u kocikama«, ili »Poveži brojeve i vidi koji ti je sre?an dan«..i sl.što opet sigurno negativno djeluje na djecu unose?i u njih izvjestan osje?aj sugestivnsti i nesigurnosti te sklonosti raznim vra?arima i gatarama.

S pravom možemo konstatovati da djeci nije ponu?eno nikakvo adekvatno glasilo niti se njihovi nastavnici trude u tome jer tu nezainteresovanost najbolje oslikavaju time što svjesno nude djeci novine ovog tipa. Ostaje jedino na roditeljima da paze šta njihova djeca ?itaju, da ih provjeravaju i ukoliko do?e do toga da primjete neadekvatne i po odgoj loše stvari kod njih, da im daju objašnjenje zašto to ne može tako te da se trude da im taj nedostatak vannastavne literature nadoknade na neki drugi primjereniji na?in.

UTICAJ INTERNETA I VIDEO IGRICA: Ova dva elementa svrstala sam pod jednim naslovom iz razloga što su donekle sli?ni i uglavnom ih veže kompjuter kao sredstvo pomo?u kog se „duženje“ sa njima ostvaruje.

Kada govorimo o Internetu svakako da možemo nabrojati mnoge korisne stvari koje nam nudi, ali isto toliko i štetnih. One su utoliko još štetnije ako se na?u u rukama ili pred o?ima onih koji su nedovoljno zreli da mogu sami razlu?iti šta je dobro, a šta ne. Internet je pun, sem onih korisnih, i mnogih štetnih web-sajtova, a pod štetnim prvenstveno mislim na nemoralne. U kontakt se s njima dolazi uglavnom namjernim otvaranjem takvih stranica, a može da se desi da se i neka sama otvori u uglu ekrana naprosto da nas napomene da i toga ima za one koji su zainteresovani. Me?utim, djeca vjerovatno od svih programa Interneta najviše koriste mIRC odnosno ?at (ili kako ve?) kojim se uspostavlja komunikacija sa bilo kime iz bilo koje zemlje, grada, godišta i bilo kog profila. Prema posljednjim podacima iz medija, ?ak 40% te djece završe kao žrtve trgovine ljudima, sexualnog zlostavljanja ili pedofilije. Stoga je neophodna maksimalna pažnja i kontrola koriš?enja a i onoga što se koristi na internetu jer djeca mogu biti ?esto prevarena i zloupotrijebljena bez op?e upu?enosti o ?emu se tu zapravo radi, dakle, nesvjesno.

Kada govorimo o videoigricama kojima djeca posve?uju punu pažnju, najnovije istraživanje pokazuje da igranje nasilnih videoigrica, ?ak samo 20 minuta, desenzibilira ljude kad je u pitanju stvarno nasilje, odnosno, njihovi igra?i otupljuju na brutalnost u svakodnevnom životu. Nau?nici su otkrili da u?enici koji su igrali nasilne videogrice nakon 20 minuta su imali slabije fiziološke reakcije na prikaze stvarnih slu?ajeva nasilja. To zna?i da se osoba manje emocionalno uznemiri kada gleda stvarnu brutalnost. Mnogi roditelji vjeruju da nasilne videoigrice ne?e utjecati na ponašanje njihove djece. Profesor univerziteta Carnagey upozorava da „ mnogi sadržaji u medijima koje djeca gledaju su puni nasilja. U dje?ijim filmovim a i igricama nasilje je naj?eš?e upakovano u „slatke i prijateljske“ likove i dizajn,“ upozorava on.1 Stru?njaci upozoravaju da ova nenamjerna desenzibilitacija kao posljedica izloženosti nasilju na medijima može imati istinski uticaj na razvoj djeteta.