Od ranog jutra grupe u?enika su stajale u školskom dvorištu ?ekaju?i da autobus do?e i da krenu u pravu avanturu. Zejd re?e: ''Jako sam sretan što ?emo svi zajedno i?i u šumu. Nikad ranije nisam išao.'' ''I ja sam sretan. Nadam se da ?emo svašta korisno danas nau?iti'', re?e Abdullah. Djeca su nosila ruksake sa hranom i pi?em, a u?iteljica je nosila dodatnu hranu i vodu u slu?aju da djeca nakon ru?ka opet ogladne. 

Autobusom su se odvezli do livade kroz koju je put vodio u obližnju šumu. Kad autobus stade, djeca iza?oše i jurnuše na sve strane. ''Nemojte se udaljavati i izdvajati iz grupe!'', dovikivala je u?iteljica. U koloni, jedno po jedno iza u?iteljice, šetala su djeca uskom šumskom stazom. Zastajali kod svake nove biljke pored koje su naišli, tražili gljive i insekte. U?iteljica im je usput govorila koje životinje žive u kojim šumama i u kojim dijelovima šume, koje sve vrste gljiva se mogu na?i u šumi i tako redom. ''Vidite što sam našao!'', uzviknu Halid. Djeca potr?aše prema njemu.

''Šta je to?'', upita Zejd. ''To je mala gusjenica zarobljena u mreži!'', uzviknu Alija. U?iteljica pri?e da pogleda na šta su to djeca naišla. ''To je gusjenica u ?ahuri'', re?e u?iteljica. ''Pa ko je nju tu zarobio? Hajde da joj pomognemo i oslobodimo je!'', predloži Abdullah. U?iteljica se nasmija: ''Hajde, sjednite da se odmorimo. Izvadite iz torbi nešto da pojedete ili popijete, a ja ?u vam ispri?ati zašto gusjenica sjedi u ?ahuri.'' Djeca sjedoše i iz ruksaka izvadiše sendvi?e, vodu i slatkiše koje su ponijeli za jelo i pi?e. U?iteljica nastavi: ''Ova mala gusjenica nije zarobljena. Ona ?e tako, ustvari, postati pravi šareni leptir.''

Djeca su gledala za?u?eno. ''Lijepi šareni leptir? Al' ta gusjenica je dlakava i pomalo ružna!“, za?udio se Abdullah. ''Da, da. Upravo od ovakve ružnjikave gusjenice razvijaju se prelijepi leptiri šarenih boja. Leptiri se razvijaju iz jaja kao male larve, a kasnije te larve izrastaju u gusjenice. A jedna od faza koje leptiri pro?u u svom razvoju jeste upravo ova – da su zarobljeni u ?ahuri iz koje kasnije izlaze sa krilima. Boja njihovih krila razlikuje se od mjesta na kojem su nastanjeni. Tako imamo leptire svijetlih boja koji žive po livadama, pašnjacima i zelenim poljima. Drugi leptiri koji imaju tamniju boju krila žive u šumama. Tako se oni prilago?avaju svom mjestu staništa“, objašnjavala je u?iteljica. ''Hajde da pomognemo leptiru da što prije po?ne letjeti'', predloži Alija. ''Ne, to ne trebamo nikako raditi. Boravak gusjenice u ?ahuri je period kad se krila razvijaju i spremaju za letenje. Ako bismo oštetili ?ahuru, oštetili bismo i krila leptiru i on ne bi mogao više letjeti. To je jedan prirodni proces koji se dešava u razvoju leptira.

A tako i kod nas, ljudi. Nekada moramo pro?i i kroz teži period života da bismo kasnije uspjeli i mogli uživati'', re?e u?iteljica. ''Sssst... Tihooo! Pogledajte iza vas!'', šaputala je u?iteljica. Na brijegu iza djece šetali su ze?evi. ''Haj'mo ih uhvatiti!'', predloži Halid. Djeca poskakaše i jurnuše za ze?evima. U?iteljica se smijala. Znala je da su ze?evi jako brzi i da ih je teško sti?i. Djeca su tr?ala na sve strane jure?i ze?eve koji su skakutali traže?i zaklon. Abdullah opazi jednog malog zeku koji je stajao uspravljene glave, dugih ušiju i osluškivao smijeh djece koja su tr?ala. Abdullah potr?a za njim. Tr?ao je brzo, a zeko je tr?ao još brže. Abdullah je preskakao žbunje, granje i tr?ao što je najbrže mogao. Zec je tr?ao ?as lijevo, ?as desno pokušavaju?i da zavara svoj trag. Abdullah ga je pratio i nije primijetio koliko se udaljio od svojih drugova i u?iteljice. Abullah stade, okrenu se i vidje da je sasvim 

sam u šumi, nigdje nema njegovih drugara, niti ih više može ?uti. Ni zeca više nije bilo. Stajao je sam sa pola sendvi?a u ruci koji je jeo. Srce mu je jako lupalo od umora i od straha što je ostao sam. Išao je na jednu stranu, pa na drugu. Dozivao je drugove, u?iteljicu, ali odgovora nije bilo. Užasavala ga je pomisao da je sam i da ?e uskoro i mrak pasti a njega možda ne?e na?i. Možda ne?e ni primijetiti da njega nema u grupi. Abdullah po?e plakati. Sjede na obližnji kamen i po?e jako plakati. U rukama je još držao pola sendvi?a i htjede ga pojesti, al' se zamisli: ''Ako ostanem ovdje cijelu no? ne?u imati ništa drugo za jelo. Moj ruksak je ostao kod mojih drugara, a ja ovdje nemam ništa drugo osim ovo pola sendvi?a. Bolje da ga ostavim za kasnije. I stavi sendvi? u džep.“ To ga još više rastuži i po?e glasnije plakati.

Samo nekoliko trenutaka kasnije za?u: ''Eno ga tamo!“ Abdullah sko?i, okrenu se i ugleda svoje drugare kako tr?e prema njemu. Za njima je išla i u?iteljica koja je nosila Abdullahov ruksak. Abdullah obrisa suze i potr?a u zagrljaj drugarima i u?iteljici. ''A ja sam pomislio da niste ni primijetili da sam se ja izgubio!'', re?e Abdullah smiješe?i se, sav sretan što je ponovo sa svojim drugarima. ''Zar bismo mogli tebe zaboraviti?! Hajde, umij se i popij malo vode'', re?e u?iteljica. ''A moram i jesti. Jako sam ogladnio'', re?e Abdullah i izvadi pola sendvi?a iz džepa. ''Pa zašto nisi pojeo sendvi? kad ti je bio u džepu?'' upita ga Halid. ''Bojao sam se da ?e me i no? zate?i samog u šumi pa sam ostavio pola sendvi?a za kasnije. Sjetio sam se pri?e o Sulejmanu, alejhis-selam i mravu, pa sam i ja, kao i mrav, mislio šta ?e biti ako ostanem duže ovdje sam'', re?e Abdullah.

Djeca su se nasmijala, a i u?iteljica se nasmijala i rekla: ''Hajde, sjednite da od Abdullaha ?ujemo tu pri?u o Sulejmanu, alejhis-selam, i mravu'', re?e u?iteljica. Abdullah po?e pri?ati: ''Sulejman, alejhis-selam,  upitao je mrava: ‘Koliko jedeš godišnje?’ Mrav odgovori: ‘Za godinu pojedem tri zrna.’ Onda ga Sulejman zatvori u jednu kutiju i stavi mu tri zrna. Kada je prošla godina dana, Sulejman otvori kutiju i bi iznena?en. Vidio je da je mrav pojeo samo zrno i po. Ljutito ga je upitao: ’Kako to, rekao si mi da su ti potrebna tri zrna godišnje, a vidim da si pojeo samo zrno i po.’ Mrav mu re?e: ‘Kada sam bio na slobodi, znao sam da me Allah ne?e zaboraviti s opskrbom, a sad kad si me zatvorio u kutiju, nisam bio siguran da me ne?eš zaboraviti, pa sam uštedio još za jednu godinu.’

U?iteljica i djeca po?eše se smijati sa  Abdullahom. Smijali su se mudrosti mrava i Abdullahu koji se, isto kao i mrav, bojao da su ga ostali zaboravili

.

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites