Dovukli su ga u predvecerje na volovskim kolima. Na sebi je imao vojnicko odijelo koje je bilo umazano krvlju. Na nekim mjestima je bila izmije�ana sa blatom, a na nekima je krv, blistavo crvena, jo� uvijek bila svje�a� Nije pro�lo mo�da ni par sati otkako se sve to desilo� Svi su nijemo stajali oko tijela mrtvog �ehida, oko njihovog voljenog Ahmeda. Stajali i cutali. Znali su da neko mora obavijestiti njegovu mladu suprugu da je Ahmed poginuo. Niko se nije usudjivao pokucati na vrata�

Ti�ina je stezala svojim ko�catim �akama sve oko njih, bilo je tako tiho da se cak ni vrapci nisu culi� Odjednom za�kripa�e vrata i kroz njih izviri jedna mala ku�trava glavica. Bila je to Samira, Ahmedova kcerkica. Nije imala ni tri godine, ali je dobro znala �ta se de�ava. Najvi�e je pamtila babino dugo izbivanje od kuce, pa je stalno pitala svoju mamu kada ce im babo doci. Cim je ugledala vojnike, zapita ih: "A gdje je moj babo?"

Pitanje odjeknu poput zvuka ispaljene granate naru�avajuci ovu muklu ti�inu� Niko ni�ta ne odgovori. Zacuv�i da se ne�to de�ava, vrata se �irom otvori�e i na njima se pojavi Amela. Gledala je po prisutnima tra�eci medu njima svog Ahmeda, ali ga ne ugleda. Pritrca kolima molecI Allaha da ne bude u njima njen Ahmed. Cim ugleda njegovo lice, vrisnu bolno i poce da jeca ...

Suze su tekle same od sebe, le�ala je na njegovim grudima gorko jecajuci. "Mama, mama, �ta je bilo, �to place�" - zapita je Samira dok joj je prilazila". Mama, za�to babo tu le�i, �ta mu je to na odijelu?"

Samira se pribi uz majku pa poce i ona plakati.

"Amela", zovnu je neko od prisutnih", hocemo li ga ostaviti kod tebe dok mu sutra ne klanjamo d�enazu.�

Pitanje kao da je dolazilo iz neke daljine, jedva je shvatila �ta je pitaju, samo je nijemo klimnula glavom u znak odobravanja. Uze�e ga sa sobom i uneso�e u kucu. Amela je i�la za njima pognute glave bri�uci suze sa lica, ali ko mo�e to more da zaustavi. Samira se pribila uz majku, oci su joj bile crvene i iz njih su tekle nevine djecije suze.

Polo�ili su ga na veliki kuhinjski sto. Lijeva noga mu je bila slomljena pa je onako be�ivotno visila padajuci sa stola. Noc se spu�tala blago i polahko uvlaceci se u Amelinu sobu, pritiskajuci njeno mlado i bolno srce.

A zaista je bilo bolno. Jer, evo vec du�e vrijeme, spopadaju je bolovi na srcu, ali je samo odmahivala rukom misleci da ce to proci, medutim, taj je bol sada bio jo� jaci. Sjedila je u uglu sobe i promatrala to be�ivotno tijelo u kojem je, do prije koji sat, bujao �ivot, radale se nade i ideje i koje se kretalo, smijalo, pricalo, milovalo, a sada samo mrtvo i nepomicno le�i.

"Nije me bilo nimalo strah, " rece ona", a i �to ce me biti, pa to je moj mu� s kim sam dijelila i dobro i zlo. Kad mi nije nikada naudio dok je bio �iv, za�to bi sada kada je mrtav. O, moj Bo�e, kako je te�ko navici se i reci da je rahmetli."

Pri�la je svom Ahmedu i pocela mu brisati krv sa lica, ucini joj se kao da ce te njegove usne ne�to reci, da ce se pomaci, da ce dozvati: "Amela, Amela", kako li su samo te rijeci bile slatke. A i te njegove oci iz kojih je donedavno uvijek ne�to tajanstveno iskrilo, sada su uga�ene i be�ivotne. Primakla se i poljubila ga, ba� kao nekada. Nije je bilo stid, jer, ipak, on je bio njen, a molice Allaha da ih ponovo spoji u D�ennetu� Ja Rabbi, ti nas ucini od d�enetlija, a mene ucini princezom svih hurija, ja Rabbi Ti sve cuje� i Ti sve vidi�, pa primi ovu moju molbu. Amin."

Gledala je u njega, dodirivala ga, privijala njegovu glavu uza se, ljubila je, brisala sa nje krv i blato, a kao da je svo vrijeme i�cekivala da progovori, da se podigne, da ustane, ali njen �ehid le�ao je nepomican, dostojanstven i lijep, kako samo �ehidi mogu biti. Jo� cu makar ovu noc biti sa njim, jo� ove noci ce biti moj, a poslije neka mi ga hurije cuvaju dok ja ne dodem."

Uzela mu je nogu i lijepo je namjestila da izgleda kao da je citava i zdrava. Primace mu se jo� bli�e i le�e pored njega. Neko bi pomislio da je poludjela, ali niko ne mo�e da osjeti ono �to je osjecala, njena ljubav prema njemu je bila velika. Na momente joj je na um padalo da se i sama ubije, da �to prije bude sa njim, ali, ako se ubije, te�ko da ce vidjeti D�ennet, a to znaci da ce izgubiti zauvijek svog Ahmeda.

Citala je u Kur'anu da su �ehidi �ivi, da im Allah �alje svoju nafaku, u dubini svoje du�e osjecala je istinitost tih rijeci. Zna samo jedno da mora da �ivi dok se ne preseli na bolji svijet". Moram da �ivim i othranim ono jadno malo siroce koje mo�da nije ni shvatilo da joj je babo preselio na Ahiret, o moj Allahu, olak�aj, a ne ote�aj, jer ako sada ne umrem od ovog silnog bola koji me razdire, onda cu stvarno dugo da �ivim.�

Citavu noc nije ni oka sklopila. Ahmed je bio tu. Pred ocima je imala njegov nasmijani lik, prisjecala se njihovog vjencanja. Cinilo se da niko nije bio sretniji od nje tog momenta. �ivot im je bio tako lijep, a jo� kada je mala Samira svojim bistrim krupnim okicama ugledala ovaj svijet, sreci nije bilo kraja. Svaka slika se poput no�a zarivala u njeno srce kidajuci ga dio po dio. Svaka pomisao o njemu bi izazivala bol, suze su tekle same od sebe, grudi su bile pune tjeskobe, disala je te�kim uzdisajima, sve je boljelo, pa cak i ova kuca i ovi zidovi sve je podsjecalo na Ahmeda.

Le�eci uz svog Ahmeda tako je i docekala jutro. Narod je poceo da dolazi izra�avajuci svoju �alost. Svi su je tje�ili da bude strpljiva, da se nada Allahovoj nagradi, da se pobrine za svoju malu Samiru, koja je sve to promatrala iz ugla sobe dok joj se na licu odra�avao osjecaj tuge. Izgleda da je i ona shvatila da babo vi�e nece doci i zagrliti je kao nekada i postaviti na krilo pitajuci je da li je jo� koju suru naucila. Ah, kako li je samo bio topao taj zagrljaj. Kao da i sada osjeca te nje�ne i tople babine ruke kako je ce�kaju po kosi�� Suze su klizile niz to malo sicu�no lice kao kapljice ki�e kada klize po staklu. Znala je Samira da se ovim opra�ta od svog voljenog babe.

"Ja Rabbi, Ti nam oprosti na�e grijehe, smiluj nam se i blago nas uvedi u svoj obecani D�ennet. Amin!"
***

Drago braco i cjenjene sestre, ovakvi dogadjaji su se ne tako davno desavali u nasoj BiH, a ovih dana je to svakodnevnica kod muslimana Gaze u Palestini, stoga sjetimo ih se u nasim dovama.