Crveno svjetlo. Ulica ispunjena automobilima. Oni ?e se zadr�at na dogovorenom mjestu samo nekoliko minuta. Odvratni semafori, koliko dugo traje crveno! Kamo sre?a da sam na po?etku, pro�ao bih kroz crveno.

Sekunde prolaze sporo, kao da su minuti ili ?ak sati. ?as gledam u sat, ?as u semafor. Upalilo se zeleno. Pritisnuo sam sirenu, uznemirio sve. Automobili su krenuli, pretekao sam prvi, umalo nisam drugog udario. Poku�avao sam po�uriti, ali nisam uspio. Zakasnio sam, sastanak je propao. Nisam na�ao prijatelje, oti�li su. Kuda i?i? Ispustio sam dubok uzdah iz grudi. Kamo sre?e da znam mjesto. Automobil je i�ao polahko. Zamislio sam se. Trgnuo me je zvuk sirene drugog automobila. Pogledao sam voza?a srdito i pokazao mu rukom. Zaboravio sam svoju prija�nju situaciju. Odlu?io sam da ve?e provedem ku?i. To je dobra ideja. Moja k?erka jedihnica je bolesna, i ispravno bi bilo da budem s njom.

Zaustavio sam automobil ispred video kluba, u�ao unutra i odabrao nekoliko filmova. Vratio sam se ku?i, pozvao �enu i rekao da mi pripremi ?aj i pi?e. Uh, kako je komplicirana �ena. Sada ?e re?i: �Ahmede, boj se Allaha!" Na ovo sam navikao, ali ona je, ipak, pokorna i poslu�na. Trpjela je nesre?u zbog moje sre?e. U�ao sam, a ona je ve? pripremila ?aj i pi?e. Nasmije�ila mi se i rekla: �Mora da si propustio ve?e sa prijateljima i �eli� ostati ku?i." Odgovorio sam potvrdno i pozvao je da sjedne do mene, na �to se ona obradova. Ustadoh, pri?oh televizoru i videu. Ona neodlu?no spusti glavu i re?e: ,,Boj se Allaha, Ahmede!" Izi�la je poni�ena i pora�ena. Glasovi u sobi su se poja?ali. Muzika, vriska, smijeh. Po?eo sam piti ?aj i pi?a. Pogled mi je bio prikovan za televizijski ekran. Prva kaseta se zavr�ila, i druga... Kazaljke su pokazivale tri sata po pono?i. Iznenada, kvaka na vratima se polahko po?e pomjerati. Viknuo sam: ��ta �eli�?" Nisam ?uo odgovor...

Vrata su se otvorila. U�la je moja bolesna k?erka, za?udio sam se. �utio sam, ni�ta nisam rekao. Pribli�ila mi se govore?i: �Babo, boj se Allaha! Babo, boj se Allaha!" Okrenula se i zatvorila vrata.

Pozvao sam je, ali nije odgovorala. Krenuo sam za njom. Ne mogu povjerovati... Da li je to bila moja k?erka? Otvorio sam sobna vrata i vidio kako spava u materinom naru?ju... To je ona. Vratio sam se u sobu i ugasio televizor. Njen glas je ispunjavao sobu. �Babo, boj se Allaha! Babo, boj se Allaha!"

Ko�a mi se naje�ila, znoj oblio glavu, iako je soba bila dosta hladna. Nisam znao �ta me je zadesilo. Samo sam joj ?uo glas i vidio lik. Te rije?i su polomile sve barijere koje su u mojim prsima postojale dugo vremena: ostavljanje namaza, grijesi, duhan, nemoralni filmovi - probudila me iz nemara.

Srce mi je ubrzano lupalo. Legao sam na pod poku�avaju?i zaspati, ali nisam uspio. Vrijeme je brzo prolazilo. Slike rije?i pro�losti su se redale pred mojim o?ima. Sa svakom slikom bih ?uo k?erkine rije?i: �Babo, boj se Allaha! Babo, boj se Allaha!"

Za?uo se ezan. Srce mi je zatreperilo, a tijelo zadrhtilo. Jeza mi je pro�la bokovima: "Namaz je bolji od spavanja." Eh, spavao sam sve ove godine... Uzeo sam abdest i uputio se prema d�amiji. I�ao sam putem koji mi je izgledao nepoznat. Kao da mi jutarnji povjetarac prigovara i pita me: �Kuda si krenuo?" Ptice na nebesima mi govore: �Dobrodo�ao, ?ovje?e, napokon si se probudio!" U�ao sam u d�amiju, klanjao dva rekata i po?eo u?iti Kur'an. Ve? dugo vremena nisam u?io Kur'an. Osje?am da mi se Kur'an obra?a, da me podsti?e na dobro i pla�i kaznom. Otvara mi vrata pokajanja i spasa od d�ehennemske vatre:

Reci: 0 robovi moji koji ste se prema sebi ogrije�ili, ne gubite

nadu u Allahovu milost! Allah ?e, sigurno, sve grijehe oprostiti;

On, doista, mnogo pra�ta i On je milostiv.

�elio sam �to vi�e u?iti Kur'an. Malo sam se zadr�ao na svom mjestu, a zatim krenuo za ostalima. Stao sam u saf kao da sam stranac. Namaz se zavr�io, sjedio sam u d�amiji dok nije granulo sunce, a zatim se uputio ku?i.

U�ao sam u sobu i bacio pogled na �enu i k?erku � spavale su. Ostavio sam ih i oti�ao na posao. Ina?e, nisam imao obi?aj i?i rano na posao. Kolege su bile iznena?ene mojim prisustvom. Po?ela su ?estitanja pomije�ana s cinizmom. Nisam se obazirao na njihove rije?i. Pogled sam zakovao za vrata, i�?ekivaju?i Ibrahimov dolazak. On me je uvijek savjetovao. To je ?ovjek lijepog ahlaka i dobrih postupaka.

Ibrahim je u�ao. Ustao sam ga do?ekati. Nije mogao vjerovati svojim o?ima. Upitao me je: Jesi li to ti, Ahmede?" Odgovorio sam mu potvrdno i izrazio �elju da mu ispri?am �ta se dogodilo.

Pozvah ga na pauzu i tu mu ispri?ah ju?era�nji doga?aj. �utio je, suze mu ispuni�e o?i. Na licu mu se pojavi blag osmjeh. Re?e: ,,To je svjetlo kojim ti je Allah obasjao srce, zato ga nemoj ugasiti grije�enjem." ?itavog dana sam aktivno i dobro radio, iako cijelu no? nisam spavao. Osmjeh mi je krasio lice ?itavog dana. Zavr�io se posao. Oni �to su se vra?ali mojim pravcem zamoli�e me da im pomognem. Upita�e me za razlog ovolikog truda i aktivnosti, a ja rekoh da je u pitanju sabah-namaz u d�ematu.

Jadni Ibrahim je trpio veliku muku zbog posla dok sam ja spavao. Nikada se nije po�alio, kakav je to ?ovjek!

Da, to je slast vjere izmije�ana s sr?anom ljubavlju. Prolazilo je vrijeme, a nisam osje?ao umor. Ibrahim mi re?e: �Ahmede, treba� i?i ku?i, jer nisi spavao od ju?er. Ja ?u zavr�iti tvoj posao." "Dobro" - rekoh - "oti?i ?u." Pogledao sam sat i vidio da do ezana ima jo� nekoliko minuta. Odlu?io sam ostati.

Zau?io je ezan, po�urio sam prema d�amiji. Sjeo sam u prvi saf. Kaju?i se zbog vremena kada bih u vrijeme namaza bje�ao s posla. Nakon namaza sam oti�ao ku?i.

U putu sam osje?ao uznemirenost. Bo�e, kako li je moja k?erka? Do�ivio sam tegobu, ne znam za�to. Imao sam osje?aj da je putovanje predugo. Strah se pove?ao. Podigao sam glavu prema nebesima i zamolio za izlje?enje moje k?erke.

Stigao sam ku?i, u�ao u sobu i pozvao �enu. Niko mi nije odgovarao. Pohitio sam k njihovoj sobi. Supruga je primijetila da sam stigao, pa je zaplakala. Na�a k?erka je preselila. Jurnuo sam ka njoj. Prigrlio je na prsa. Ruka joj je pala prema zemlji, tijelo se ohladilo, ruke i stopala su se sledila. Nestalo je pulsa, i�?ezli su uzdisaji...

Ni�ta nisam ?uo. Pogledao sam je, lice joj je blistalo nurom. Izgledala mi je poput blistave zvijezde. Budio sam je, pomjerao, drmao - ali mi je supruga rekla: �Umrla je!" Po?eo sam plakati, suze su mi lile poput bujice. U u�ima su mi odjekivale k?erkine rije?i: �Babo, boj se Allaha!" Povratio sam se, nema snage niti mo?i osim u Allaha... Svi smo mi Allahovi i Njemu se vra?amo." Supruga je rekla: �Allahu, nagradi me zbog ovog isku�enja, podari mi bolju od nje." Pozvao sam Ibrahima da brzo do?e, jer mi je k?erka preselila.

?esto mi je govorio: �Ahmede, do kada?" uvijek sam odgovarao: �Sutra!" �Ali smrt dolazi iznenada" - upozoravao bi me.

Uzvi�eni Allah ka�e:

Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u

vjerovanju povela priklju?it ?emo djecu njihovu, a djela

njihova ne?emo nimalo umanjiti � svaki ?ovjekje odgovoran

za ono �to sam ?ini.

Hanuma je plakala, a plakao sam i ja. Klanjali smo d�enazu-namaz, a zatim je ponijeli do mezara. Gledao sam umrlu k?erku kao da je iz nje izbijalo svjetlo koje mi je obasjavalo �ivot. Stigli smo do mezara, tog jezivog i tihog mjesta. Uputili smo se prema mezaru. Stao sam pored njega... Ovdje ?u spustiti k?erku... Ibrahim me dohvati za ruku: �Budi strpljiv, Ahmede!"

Si�ao sam u mezar. Ahmede, to je tvoja ku?a, danas, a mo�da sutra... �ta si pripremio za nju? Ibrahim me pozva: �Ahmede, uzmi k?erku!"

Spustio sam je na desnu stranu i rekao: ,,U ime Allaha i u vjeri Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem� Postavio sam cigle i zatvorio otvore. Izi�ao sam iz mezara. Ljudi su po?eli bacati zemlju. Nisam mogao kontrolirati suze. Danas sam ukopao svjetlo koje mi obasjalo �ivot. Slavljen je Onaj Koji mijenja stanja ljudi iz jednog u drugo.

�

---

Add this page to your favorite Social Bookmarking websites