Ponedjeljak, DECEMBER 11, 2017
ramazanski_savjeti

Topli ramazanski dani


ramazanski_daniBilo je to jednog toplog julskog, ramazanskog dana. Kao i obično, Abdullah je krenuo u džamiju, na ikindija-namaz. Koračajući niz ulicu sretao je razne prolaznike. Uglavnom su to poznata lica, ljudi iz njegovog komšiluka. U prolazu je mogao čuti djeliće njihovih razgovora. Pričaju o vremenu, vrućini, o postu, ramazanu. To mu izmami osmijeh: divno li je kad muslimane ujedini pokornost Stvoritelju.

Milozvučni glas mujezina razli se niz ulicu i otrgnu Abdullaha od njegovih razmišljanja. Morao je ubrzati korake kako bi na vrijeme stigao na namaz. Koračajući hitrim korakom, baci pogled na obližnju livadu gdje se često igra sa drugovima. U gomili dječaka koji su trčali za loptom prepozna Halida. On otrča do klupe, izvadi iz torbe bočicu i poče nešto piti. Abdullah se trgnu i glasno povika: ''Halide!'' Mahao je rukom u želji da ga napomene da je ramazan, post. Sigurno je Halid zaboravio da posti. Halid se okrenu, mahnu Abdullahu u znak pozdrava i nastavi piti. Abdullah ostade zbunjen. ''Zasigurno je zaboravio da posti'', mislio je Abdullah. Na ulasku u džamijsko dvorište ugleda starca kako se abdesti. Oprezno je ispirao usta vodom, vodeći računa da ne pokvari svoj post. Abdullah se osmjehnu i u prolazu mu nazva selam. Dok je stajao u namazu trudio se da ne misli na Halida. Nakon namaza odluči da ispita svoje sumnje i uvjeri se da li Halid posti ili ne. Iz džamije se pravo uputi ka stadionu. Dječaci su se i dalje tamo igrali. Kad Abdullah dođe, oni prestadoše s igrom i okupiše se oko njega da ga poselame.

''Selam alejkum'', obrati im se Abdullah.

''Ve alejkumu selam'', odgovoriše mu svi u jedan glas.

''Ja sam samo navratio da vas poselamim. U prolazu sam'', reče Abdullah.

''Zar nećeš s nama igrati fudbal?'', upita ga Halid.

''Ne mogu, žurim. Večeras imamo musafire na iftaru, pa sam obećao majci da ću joj pomoći u pripremanju iftara'', odgovori Abdullah.

''Ja sam se baš umorio. Hajde da sjednemo malo, ili da nastavimo sutra igrati. Puno sam ožednio'', reče Zejd.

''Je l' svi postite?'', upita Abdullah gledajući u Halida.

''Ja ne postim'', odgovori Halid. ''Znaš, ja imam trening svakog dana. Jako mi je naporno. Moram piti puno vode.''

Halid je čekao da se javi još neko ko ne posti, ali svi ostali potvrdno klimnuše glavama. Svi osim Halida poste. Halidu bi jako neprijatno što ne posti. Nije znao da jedino on ne poštuje mjesec ramazan, da jedino on od svih drugara ne izvršava ovaj farz. ''Puno je toplo. A ja sam skoro cijeli dan na treningu. Znaš, i moj babo kaže da ja nisam dužan postiti. Meni je tek dvanaest godina'', pokušavao je da se opravda Halid.

Abdullah mu ništa ne odgovori. Ni ostali dječaci ne rekoše ništa Halidu.

''Ja ću večeras, inšallah, na teravih-namaz doći zajedno sa svojim musafirima. Nemojte mene čekati da idemo zajedno. A svakako ćemo se vidjeti u džamiji'', obrati se Abdullah svojim drugovima. Još jednom prije nego što je krenuo pogleda u Halida. I bi mu ga žao. Stajao je Halid pognute glave, vidno postiđen što ne posti. Abdullah se okrenu i uputi ka svojoj kući. U mislima je bio zauzet Halidom. ''Molim te, Gospodaru moj, uputi ga na Pravi put!'', uputio je dovu za svog prijatelja.

Čim dođe kući, Abdullah poče pomagati majci i sestri Amini u pripremanju iftara. Ništa nije govorio.

Samo je šutke radio svoj posao, a u mislima je i dalje bio zauzet Halidom. Abdullahova majka primijeti da je Abdullah jako šutljiv i da ga nešto muči. Abdullah pogleda u svoju majku i njegov pogled se susrete s njenim: ''Majko, zamisli, Halid ne posti!“, razočarano reče Abdullah. ''I što je još gore, on nalazi razna opravdanja za nepoštovanje Allahovih naredbi!''

''Nažalost, puno je muslimana koji ne poste, drago moje dijete. Ali mi tu ne možemo ništa drugo uraditi osim Uzvišenom Allahu stalno dovu upućivati da uputi na Pravi put sve one koji se još uvijek ne pridržavaju Allahovih propisa. A isto tako trebamo dovu upućivati Allahu da učvrsti i olakša svima onima koji su iskreno prihvatili izvršavanje Allahovih naredbi. Vjeruj mi, drago moje dijete, dovom možeš postići ono što želiš. Osim toga, moraš svojim primjerom pokazati Halidu da nije teško pridržavati se Allahovih propisa i živjeti u okvirima naše čiste vjere.''

''Vjeruj mi, majko, otkako sam čuo da ne posti, neprestano upućujem dovu dragom Allahu da ga uputi i da mu dokaže da nije teško postiti. Želja mi je zaista, da on shvati koliki je grijeh odbijati izvršavanje Allahovih naredbi'', reče Abdullah.

''Inšallah, dijete moje, Allah će tvoje dove primiti i mnogo prije nego što ti misliš'', reče majka.

Kada je te noći Abdullah otišao na teravih-namaz, vidje da su došli svi njegovi drugovi iz ulice i prijatno se iznenadi kad ugleda Halida. Sav sretan, sa osmijehom na licu, poselami i zagrli svog brata u vjeri. ''Hvala Allahu koji upućuje na Pravi put onog koga On hoće!'', reče Abdullah. Uze Halida za ruku i povede ga naprijed, u prve saffove. ''Hajde, ne stidi se. Ovo je posebna noć za tebe, Halide.''

Nakon obavljenog namaza, Abdullah i Halid se uputiše zajedno kući. ''Znaš, dogovorio sam se sa trenerom da za vrijeme ramazana imamo kraće treninge. Želim da se što više posvetim ibadetu u ovom mubarek mjesecu, a isto tako, eto, da izvršavam i svoje druge obaveze koje imam'', reče Halid. ''Ne znaš koliko mi je drago što si to odlučio. Hvala Allahu koji ti je ukazao na ljepote izvršavanja Njegovih naredbi. Molim Njega Uzvišenog da ti olakša i da te učvrsti na Svom putu'', reče Abdullah.

Dva brata u vjeri se zagrliše i dogovoriše da dane mubarek ramazana provedu zajedno u ibadetu Uzvišenom Gospodaru.



Add this page to your favorite Social Bookmarking websites
Reddit! Del.icio.us! Mixx! Free and Open Source Software News Google! Live! Facebook! StumbleUpon! TwitThis Joomla Free PHP
Share

BUDIMO PRIJATELJI

RAMAZANSKI SAVJETI

POSJETITE MINBER.BA