Srijeda, SEPTEMBER 26, 2018
tekstovi_logo


rudar_sedzdaJednoipogodinji Bilal s bratom Imranom i sestrom Hatidom otimaju se ko ?e sjesti u krilo svome babi Muhamedu (35) dok pravimo zajedni?ku fotografiju. Potom odlaze van sobe, a on po?inje svoju potresnu ispovijest o 18-satnom zato?enju na dnu jame Raspoto?je. abi? je jedan od pet novaka, tek primljenih rudara na odre?eno (est mjeseci), te mu je ovo bio ?etvrti silazak u jamu i prvi dan u kojem su trebali ozbiljno prionuti na posao...

Prou?io tekbir

- Rasporedili su nas po pet i dodijelili u prvu brigadu. Zaduili smo u 15.15 sati lampe, samospasioce. Bili smo Adnan ii?, Hajro Bradarac (poginuli), Demal Cika?i i Mehi?, nisam ?estito ni upoznao ?ovjeka, znam da je dijete ehida, i ja. Mi smo dodijeljeni jednom starijem radniku Babi?u, uz njega i dvojica Dizdarevi?a i tre?i kojem ne znam ime. Bez njihovog znanja ne smijemo nita. Rekli su nam da prvo jedemo pa da radimo. ii? i rahmetli Bradarac su rekli da su jeli i da ?e sa?ekati da i mi jedemo. Jeo sam posljednji zalogaj kad je puklo. Mene od 120 kilograma bacilo je 10-15 metara. Zup?anik na kojem sam sjedio je proletio pored mene i zabio se u zid. Tad se sve zamra?ilo - kae Muhamed.

Kad se slegla praina, odlu?ili su krenuti ka izlazima. Traka ?etvorka i transportni tunel kojim se izvla?i ugalj bili su put spasa. Barem su tako mislili. Njih desetak. ?etvorica se nisu probudila.
- Krenuli smo i samo sam vidio kako jedan po jedan padamo. Padaju ljudi ko kruke. Izgubio sam svijest. Ne znam ni koliko dugo. Onda sam po?eo dolaziti svijesti, pogledao okolo. Neko podie glavu, neko lei. Ne znam je li to bila minuta, pet. Kratko je, jer smo doli sebi. Vidim, Bradarac lei. Uspio sam prou?iti ehadet, tekbir. Nisam mogao usta otvarati, sav sam se uko?io. Vra?aju mi se slike djece, babo operisan, e?er, tromboza, mislim na njih. Mislim kakva smrt moe biti. U tom trenu sam rekao - daj mi, Allahu, snage da ti jo jednom padnem na seddu, pod nebom, kae, dodaju?i kako ivot u sekundi pro?e.

Gutljaj vode

Dozivali su jedni druge, a potom se spustili oko 300 metara nie u dubinu jame, jer je dolje bilo vie zraka. Pazili su da ne izazovu varnicu, jer bi dolo do eksplozije. Metan, koji je ubio njihove kolege, mogao je ubiti i njih. Samo da je jedan kamen?i? udario u eljezo izazvao bi zapaljenje.

- Zatekli smo dolje jo desetak ljudi, dali su nam po gutljaj vode. Tu smo se smirili, vidjeli ima ugruhanih. Podigli im glave. Najbitnije je bilo da niko ne zaspi. amarali smo jedni druge kad ?ujemo da je neko zakunjao, zahrkao. Rekli su ko zaspi ne?e se probuditi. Uspostavili smo vezu s povrinom. Svi smo se dogovorili da ne govorimo da ima i koliko ima mrtvih. Rekli smo, kako je tvojoj tako je mojoj porodici. Kako bi bilo da se na zemlji saznalo ko je mrtav, ko je iv. Ovako, svi smo dijelili istu sudbinu. Onda su rekli da poaljemo dvojicu s ure?ajima za mjerenje metana i da se vidi gdje bismo mogli da se probijamo. Bilo je 18.30 sati kad je po?elo otkopavanje, ba na onom mjestu gdje smo mi pali. Kopali smo po dvojica, jer je nemogu?e vie ljudi da bude na tom mjestu. Uz to, odatle nam je jedino dolazio zrak. Dvojica po dvojica. Smjenjivali smo se, jer smo ?uvali zrak - objanjava po?etak akcije izvla?enja "iznutra".

Neto prije 21 sat ostali su bez vode, hrane. Ipak, snagu im je ulijevala ?injenica da su sa svakim prokopanim metrom dobivali vie zraka. I tako cijelu no?, jutro.

- Dok smo bili dolje, svakih 10-15 minuta je bilo podrhtavanje, slijeganje tla. Oko 10.30 ujutro dvojica koja su se vratila s kopanja kau - ?uju se maine s druge strane. Odu ?etvorica starijih kolega, vratie se, daju upute, kau ostalo je desetak metara. To nas je jo jednom uvjerilo da ima nade. Kopali smo prolaz ne iri od 60-70 centimetara. Neki su govorili da ja ne?u mo?i pro?i. Kad je uspostavljena veza s vani, krenuli smo se provla?iti. Jedan stariji kolega me je gurnuo naprijed, rekao - sad ti ide, novak. Jedinstvo, povjerenje, ponaanje kolega, samo nas je to odralo. Ispred mene je bio rudar, ne znam mu ni ime, svakih tri-?etiri metra puzanja je stajao, skidao kacigu i meni osvjetljivao, jer se moja lampa pokvarila - govori Muhamed o humanosti me?u kolegama.

K?erkine suze

Onda je sve stalo, kae i nastavlja:

- Samo sam osjetio kako je betonska plo?a, veli?ine kao eljezni?ka ina, pala na noge, priklijetila. Ispred mene ?ovjek ne moe do mene, preusko. Iza mene, ne moe do mene. Ja ne mogu rukama dohvatiti, ne mogu ni noge izvu?i. Molio sam Allaha da mi da snage da je pomjerim. U jednom trenu vidim ne?iju ruku kod mojih nogu, kae kolega probaj podi?i, ja ?u drati. Allah dao snagu, podignem, izvu?em noge, pustim, ona propade, potonu dolje ispod. Krenem dalje puzati. Do?em do dreger ?ete za spaavanje, samo im kaem dobro sam, samo da idem vani. Kad sam izaao, nisam nita vidio, neko vi?e tu ti je babo. Tad sam kod kombija Hitne, mislim, pao na seddu, elju mi je Allah ispunio, iako mu se nikad ne mogu dovoljno zahvaliti. Imam priliku vidjeti djecu, enu, babu, mamu zavrava svoju ispovijest preivjeli rudar jame Raspoto?je s tek tri dana staa u rudniku.

Muhamedova k?erka Hatida plakala je sve dok joj babo nije izaao iz jame. Bila je s majkom kad se osjetio zemljotres. Kau, prvo je povikala: Moj babo je pod zemljom, stradat ?e. abi?i su doivjeli da ugledaju svog hranioca. Njih devetero trebalo se radovati sljede?i mjesec Muhamedovoj prvoj krvavo zara?enoj pla?i u rudniku. Otac Devad je poznati zeni?ki sahadija, majka Hatida doma?ica. Supruga Zemfira je dijete ehida, rodom iz Bratunca. Oca i brata su joj ubili ?etnici u Han-Pijesku zajedno sa 17 ?lanova porodice. Suprunici abi? imaju troje djece, Imrana, Bilala i Hatidu.



Add this page to your favorite Social Bookmarking websites
Reddit! Del.icio.us! Mixx! Free and Open Source Software News Google! Live! Facebook! StumbleUpon! TwitThis Joomla Free PHP
Share

BUDIMO PRIJATELJI

POUKE I PORUKE

POSJETITE MINBER.BA