Petak, JULY 20, 2018
tekstovi_logo

Mene u mezar stavite, dijete moje nemojte!


mezar_sinSrceparaju?a pri?a jednog naeg daije kojem je sin preselio na Ahiret dok je studirao u Medini

Po?injem ovu svoju ispovijest radi sebe, kau da je lake kad ?ovjek ispri?a svoju bol. Oenio sam se mlad i Allah mi je dao dvije djevoj?ice. Kao ve?ina roditelja, poelio sam imati muko dijete. Uzvieni Allah ispunio mi je elju: u Medini, gradu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dobio sam sin?i?a. No, na ovom svijetu sre?a kratko traje a iskuenja vrebaju sa svih strana. Jednog dana, opazili smo da sa sinom M. neta nije uredu. Oteano je disao, pa ?ak je i svijest gubio. Odnio sam ga u bolnicu u kojoj se rodio. Doktori su konstatirali da je njegovo zdravstveno stanje veoma teko i da mora u odjel za intenzivnu njegu. No?ne tmine prekrile su Grad svjetlosti,

a u jednoj bolnici bespomo?ni Allahov rob gleda patnju svog djeteta i ne moe nita u?initi. Niko nita ne moe u?initi. Svi smo pred Allahom bespomo?ni. Sin M. udarao je nogama uslijed velikih bolova i borio se, upravo tad, sa smrtnim mukama ali to nisam znao. Kad je otkucala pono?, morao sam po?i ku?i, da utjeim suprugu i ulijem joj nadu u povoljan ishod lije?enja, a ista ta nada bila mi je i samom potrebna.

Spavao sam istrzanim snom. Ujutro sam imao ?udan osje?aj. Ne bih rekao da je to bila slutnja, naprosto se nisam lijepo osje?ao. Oko devet sati ujutro otiao sam u bolnicu, ne slute?i nepovoljne vijesti. Uspeo sam se na tre?i sprat, tamo gdje sam sino? ostavio sina nije tamo bio. Medicinsko osoblje nita mi nije govorilo, pa sam poao direktoru (vlasniku) bolnice. Primio me u svoju kancelariju pa mi je s okolianjem promrmljao: Tvoj sin je dolje! Ali, vidjevi da nisam razumio ta je htio re?i, jednostavno je, bez uvoda i utjene rije?i (svaka bi rije? bila suvina), kazao: Umro je!

Te njegove rije?i, tako leerno re?ene, prosto su me okirale, nisam bio svjestan ta mi je rekao, pa sam mahinalno uzvratio: Allah je tako htio. Vjeruju?i da se radi o nesporazumu ili pak o neukusnoj ali (?ovjek ?e svata pomisliti i u svata ?e povjerovati samo da odgodi trenutak suo?avanja s istinom), ostao sam, zakratko, sjediti u njegovoj kancelariji, ne misle?i ni o ?emu. Domalo sam pozvan da vidim dijete i da ga, ako ho?u, ja odnesem u gasulhanu koja se nalazila u blizini Poslanikove damije. Poao sam za medicinskom sestrom. Silazim niz stepenice, u podrum. Mrtva?nica. U jednom friideru, u foliji, bilo je zamotano stvorenje koje se jo ju?er smijeilo i ispunjavalo ku?u rado?u.

Uzeh ga u naru?je Tek tad uvjerio sam se u gorku istinu: moj sin jedinac mrtav je, u to nema sumnje. Sa mnom je bio saaljivi student S.H., iskreni pomaga? u nesre?i nikad ne?u zaboraviti njegovu saosje?ajnost, niti ?u ikad zaboraviti da je plakao i u gasulhani dok sam, i sm pla?u?i, pomagao u opremanju djeteta.

Gasulhana. Mjesto gdje ?e svako od nas, ja, koji ovo piem, i vi, koji ?itate, biti odnesen i opremljen za put bez povratka. Rekli su mi da ?e dijete odmah okupati, a da ?e denaza-namaz biti poslije ikindijskog namaza. Gladio sam ru?ice svog sin?i?a, kupaju?i ga, ljubio ga po licu, po rukama Posljednji put pogledao sam njegovo lice i umotali smo njegovu malu glavu u kefine.

Odlazim ku?i, da saberem misli i pripremim se za denaza-namaz. Supruga jo ne zna da svoje voljeno dijete vie nikad ne?e uzeti u naru?je. Pokuao sam se hrabro drati kad sam uao u stan, ali Supruga me upitala: Kako je M.? Zagrlio sam je i rekao: Bolje mu je sad. Prola je cijela vje?nost dok sam smogao snage da joj kaem onu kobnu rije?, poslije koje se rue svi snovi i prestaju sve nade na ovom svijetu, rije? poslije koje ?ovjeku samo dragi Allah ostaje kao utjeha. Mrtav je, kazao sam, isto onako jednostavno kao to je i meni vlasnik bolnice rekao. Nema vie naeg M., kazao sam. Zaplakala je, gorko, neopisivo teko, onako kako majka zapla?e kad ostane bez svog dojen?eta. Zajecala je ucviljena, i nije je nita moglo utjeiti. Volio bih da je iko drugi, a ne ja, mogao prenijeti ovu stranu vijest mojoj supruzi.

Brat S.H. doao je po mene pola sata prije ikindijskog namaza. U Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, damiji uveli su me na prednja, ?eona vrata, da bih odmah po zavretku namaza ponio denazu. Poslije farz-namaza, mujezin je oglasio da ?e se klanjati denaza-namaz, eni i djetetu. ?ijem djetetu, zapitao sam se ?uvi te mujezinove rije?i.

Tvom djetetu, bespomo?ni Allahov robe, koji stoji u safu i ?eka da imam donese tekbir i da klanja namaz koji ?e trajati tek nekoliko minuta, a tebi ?e se ?initi da si stranu vje?nost proveo u safu, dove?i za svog sina. Poslije namaza, uzeo sam ga u naru?je i ponio prema mezarju el-Beki, mezarju u kojem su ukopani nai velikani, ashabi, drugovi u dennetu, ako Bog da, i mnogi drugi ?estiti vjernici. Volio bih da je mezarje bilo jo dalje, da se druim s mrtvim sinom, jer sam znao da je to nae posljednje druenje, na ovom svijetu.

Nimalo nisam urio, premda je sunnet da se denaza nosi urnim korakom; onu su enu urno odnijeli, ja sam ostao iza njih. Nose?i svoje ?edo prema dennetskoj ba?i (inallah), molio sam Allaha da ga u?ini mojim zagovornikom na Danu kona?nog polaganja ra?una. Nosim svog sina, sve manje i manje ostaje do mezara. Stiem do rake. Srce mi se stee, Zemlja mi tijesna postaje. Prisutni spustie enu u kabur, stavie je u udubljenje sa strane, prema sunnetu, i jedan ?ovjek, koji bijae dolje, zatvori udubljenje ?erpi?ima Zatim se meni obrati: Dodaj mi dijete!

Snebivaju?i se pruih svog sin?i?a M., ali ga vratih: nisam smogao snage da se od njeg odvojim, privio sam ga na grudi i plakao, jecao, znaju?i da se od njega moram rastati, zauvijek. Nisam razabirao ta mi ljudi govore. ?uo sam samo da mi je neko od prisutnih rekao: Dodaj ?ovjeku dijete! Ovo je iskuenje na koje te Allah stavio! ?ekam. Nadam se da jo nije sve izgubljeno, mislim da se moe neta dogoditi, bilo kakvo ?udo, bilo ta

Na koncu pruih onom ?ovjeku malo i ?isto, grijesima neuprljano tijelo, umotano u bijele kefine. Tako mi Allaha, Gospodara nebesa i Zemlje, ?im je onaj nestrpljivi ?ovjek uzeo dijete iz mojih ruku, osjetio sam da sam doslovno pola srca u onaj mezar dao. Za mene je denaza bila zavrena i nisam vie mogao ostati na mezarju, stanitu koje nas ?eka. Sa mnom je, da me utjei, poao student S.V. Ni njemu nikad ne?u zaboraviti utjene rije?i koje mi je uputio.

Ostavio sam dio svog srca u prelijepoj Medini, Gradu svjetlosti, nadaju?i se da ?emo, kad nas Sveznaju?i Allah oivi i bude s nama svi?ao ra?une, biti pote?eni kazne i uvedeni u zanosni dennet, zajedno sa svojim sinom M.

ivot je tekao dalje, a ja sam utjehu nalazio u namazu i obra?anju Uzvienom Allahu. Neka je hvala Tebi, Allahu, Koji si nam dao priliku da padnemo ni?ice pred Tobom i da od Tebe, Blagodarnog i Svemogu?eg, traimo! Kasnije mi je dragi Allah (kako je lijepa i draga ova sintagma!) podario dva sina. Neka je hvala Plemenitom Allahu na blagodatima i na strpljenju koje nam je ulio, nema istinskog boanstva osim Njega, Njega oboavamo, On je na zatitnik na ovom i na budu?em svijetu.

Va dobronamjerni brat Ebu Danijal



Add this page to your favorite Social Bookmarking websites
Reddit! Del.icio.us! Mixx! Free and Open Source Software News Google! Live! Facebook! StumbleUpon! TwitThis Joomla Free PHP
Share

BUDIMO PRIJATELJI

POUKE I PORUKE

POSJETITE MINBER.BA